MAJČINSTVO

O lijepo, o drago, o slatko vrijeme pred pubertet! Bilo je predivno dok je trajalo jer razdoblje kaosa je počelo. Prištići, masna kosa, mjesečnica i sve ostale blagodati koje dolaze uz proces odrastanja jedne djevojčice. Ja ih imam tri…dakle kaos puta tri jer u jednom trenutku će sve biti u pubertetu…i naravno, kad se netko dotakne te teme, svi sažaljevaju mog muža jer kako će on jadan preživjeti kad nas sve četiri budemo u pms-u. Poludim na to! Da, naravno, njemu će biti najteže dok ćemo mi uživati u grčevima na rubu anemije. Always ultra super plus party, baby!No dobro, idemo dalje. Moja Laura će uskoro navršiti deset godina. Da, samo deset godina i već prije godinu dana su lagani simptomi puberteta krenuli. Lice joj se počelo mastiti zajedno s…

  Gledam ih. One nisu ni svjesne mog pogleda, još manje ljubomore koja viri ispod predimenzioniranih naočala. Razmišljam koliko su samo hrabre i opuštene tek tako se pojavljivati bez gomile dodatne opreme?! Samo s djetetom i osmijehom na licu, u potpunosti neopterećene. Pogledam sebe, a moja Yoyo karavana izgleda kao netom pobjegla iz ciganske mahale. Pomislim na vrijeme provedeno u kalkulaciji najbolje torbe koja je u stanju primiti svu silu (ne)potrebnih stvari koje uporno vučem za sobom i dovoljne širine kako bi obuhvatila moj prijenosni ormar u kojem vozim dijete, kako se ne bi prevrnula onog časa kad izvadim čedo iz njega. Moja potreba za kontrolom svega što diše, pluta i lebdi se pojačala s danom kad sam postala mama. Sva neopterećenost života je završila tim prvim krikom u trećem…

Nije lako priznati da nam je ponekad teško. Mislim da je to zato što živimo u ovom ludom vremenu insta sreće, kada sve “gori” od  lijepih boja, širokih osmijeha i sređenih kuća, kada više percipiramo vizualno, a manje intuitivno. A ako si često u takvom okruženju, osjećaš se kao da griješiš ako ti nije dobro.  Kada sam nedavno na svojoj insta(sretnoj)stranici podijelila kako sam umorna jer smo dragi i ja već tri tjedna sami na moru sa svojom kćerkom bez ikakve pomoći baka, djedova, teta i ostalih, javilo mi se nevjerojatno puno žena. Neke su podijelile svoja iskustva, neke su poslale virtualni zagrljaj podrške. Iskreno da vam kažem, osobno nisam fan pretjeranog otkrivanja na društvenim mrežama. Na mom instagramu nećete saznati kako izgleda naša dnevna soba ili gdje pijemo kavu, nećete…

U “mamećem” svijetu, pogotovo ovom virtualnom, često se čini kako se sve svodi na natjecanje. U većini slučajeva su to nekakvi suludi kriteriji koje same sebi postavimo, utjecaj savršenih kadrova na društvenim mrežama i one jedne mame koja se kune u svoje majčinstvo kao jedino ispravno (svi znamo barem jednu takvu). Često me te stvari naljute, to licemjerje, to potkopavanje, te suptilne i ne tako suptilne osude koje mame najčešće dobivaju od drugih mama. No ovo nije tekst o “momshaming-u”  (takvih tekstova ima skoro koliko i hrane na podu nakon Zrinovog ručanja), nego o tome koliko su ta mamska natjecanja koja si zacrtamo nezdrava i kako utječu na jedan od najranjivijih perioda za žene, babinje. Čisto da daljnji tekst ima smisla, htjela bih objasniti termin babinja, koji označava period postpartuma,…

Gledam je cijeli život. Kako spretno obavlja sve odjednom. Kako su svi ručkovi uvijek ukusni i na vrijeme, kako je svaka temperatura skinuta smireno i pod kontrolom, kako je u trenutku Pepeljuga, a onda tri minute kasnije mirne ruke izvlači liniju tušem iznad oka i odjednom je nevjerojatno lijepa, a opet ona ista mama.  I gledam je cijeli život. Jer sve što ona radi, radi na najbolji mogući način, sigurno i provjereno, a opet tako odrješito i precizno. Uvijek točno. Uvijek bez greške. Dok ja fulam i padam i griješim i ponavljam. I gubim živce i plačem u kupatilu i bacam stoti neuspjeli ručak i utapam se.  Jer moja riža nikada nije kao njena, jer i dalje moram zvati telefonom da pitam što je sigurnije kada je dijete pod temperaturom,…

Znate, došla sam u fazu kada više nemam strpljenja, razumijevanja niti volje objašnjavati onima koji nemaju vlastitu djecu, da zapravo nemaju pojma o tome kroz što prolazi jedan roditelj i da bi nekada bilo bolje pregristi jezik, nego se bahato razbacivati frazom “ja tako neću nikada”, jer vjeruj mi – HOĆEŠ. Nikada nisam mislila da ću koristiti termin “oni” niti “mi”, jer do nedavno sam imala razumijevanja da jednostavno ne znaju dok sami ne postanu roditelji i prihvaćala sam da su vrlo često uvjereni kako znaju. Prihvaćala sam taj stav sve do trenutka dok nisam pročitala tekst osobe koja nema svoju djecu, tekst kojim je na dugo i široko kritizirala mame i njihov djecu.

Mama sam. Nisam mađioničar. Iako se ponekad zaista osjećam k’o David Copperfield (jel on još nastupa btw?). Neki trenutci bivanja mamom me iscrpljuju. Ne znam evo koliko je puta normalno podići s poda nešto što je moj sin bacio. Vjerujem da postoji neki razuman broj, no meni se čini da stalno nešto podižem. I stalno se pitam kamo nam odlazi vrijeme? Kako je moguće da nam treba 45 minuta da se spremimo za plažu?!

Vruće je! Tek je 10 sati ujutro, ja već ne znam za sebe! Sa mene se cijedi znoj nakon što sam oprala i izvjesila treću mašinu veša – možda pranje na potoku i nije tako loša ideja, barem bi me malo rashladilo i maknula bih se iz doma. Naredala sam neke dekice na kauč da Njihovim Veličanstvima bude mekano i udobno, novi potok znoja me oblio…a tek što me još čeka tokom dana. Pospremaj, kuhaj, vikni sto puta: dosta je, barem deset puta poželi udariti glavom u zid, pali klimu, gasi klimu, inhaliraj jer naravno da su bolesne na +35. I naravno da  cijelu noć nisam spavala jer me opet uhvatila bol u iščašenom kuku (tko zna što se tamo dešava, nisam bila na kontroli 20 godina) koja se nažalost…