Bili mi doktori znanosti, kvantne fizike, psiholozi, psihijatri ili life coach-evi u najvažnijoj ulozi u životu potpuni smo laici. Uzalud nam priručnici, knjige, kada nam naše čudo u određenom momentu može opovrgnuti sve teorije o odgoju koje su do tada istraživanjima dokazane. Obično se povodimo odgojnim metodama kojima smo mi bili odgajani jer nam je to nekako najbliskije i s vremenom sami sebe iznenadimo koliko zapravo ponavljamo rečenice naših roditelja.
Čudan dan! Trčim od jutra, a bolesna tako da jedva stojim na nogama. Pokupila sam virozu od najmlađe kćeri i naizmjence brišem nos njoj pa sebi. Da ne spominjem da nisam spavala noćima. Uostalom, spavanje je i tako samo bajka za mame kao i Crvenkapica za djecu. Uz sve to, starije kćeri su ovaj tjedan u popodnevnoj smjeni u školi što mi zadaje posebne muke jer im se popodnevni termini nikako ne poklapaju, tako da stalno gledam na sat. Dok one doručkuju u 9, ja razmišljam što ću kuhati za ručak u 11.30 a što za večeru u 18h (sve nam je pomiješano)! Toliko kuhanja u jednom danu…a kad sam se udavala prije 10 godina nisam znala ni jaje ispeći. Zato moj muž kaže da me uzeo na kredit hehe….
Tokom priprema za prvu trudnoću, intenzivno sam se informirala o metodama olakšavanja boli na porođaju. Ja sam jedna od onih koje vole znati što više informacija o nečemu nepoznatom, jer mi to daje osjećaj sigurnosti. Željela sam znati sve o različitim opcijama za ublažavanje boli, te koje su dobre, a koje loše strane. Tokom priprema u rodilištu, anesteziolog je spomenuo i TENS metodu – naziv za transkutanu električnu nervnu stimulaciju. Naziv mi je bio otprije poznat iz fizioterapije, budući da od mladosti imam probleme s bolovima u lumbalnom dijelu kralježnice (nasljedno). Na kraju sam izabrala ovu metodu olakšanja boli na svom porođaju, uz tehnike disanja i opuštanja, te prethodnu akupunkturu.
Sjedim danas uz Fionu na njenoj prostirci za igru i pjevušim joj pjesme koje sviraju na radiju. Fiona to obožava. Gleda me širom otvorenih očiju s velikim razvučenim osmijehom, uz tu i tamo neki popratni zvukić uživanja. Počne pjesma „I’ll stand by you“ od The Pretendersa i pjevam joj refren: I’ll stand by you, I’ll stand by you, Won’t let nobody hurt you. Odjednom, osjetim veliki nalet emocija i oči mi se napune suzama. Da, to je to; stajat ću uz tebe i neću dopustiti nikome da te povrijedi. Bit ću tvoj mentor kroz život, dokle god me budeš trebala. Dokle god ti budeš htjela da sam uz tebe. U trenutku sam osvijestila ogromnu ljubav koju imam prema tom malom biću. Gledam ju i djelomično još uvijek ne vjerujem da…
“Tko drugom sreću želi, sam u nju pada. Shvaćam to u ovom bijelom kutu grada. Na krevetu u kojeg stane cijeli Svemir sav je moj život sada. Koliko li sam siromašna bila dok te nisam poljubila, sine… Znam, proći će godine i lanci trenutaka dovest će nas u vrijeme kada ćeš biti jači od mene. Uz tvoju gustu kosu bit će moje sijede. I možda ću ja u tvoje naručje hrliti po spas… Kao da se znamo oduvijek stigao si baš za nas. Nikad ti nećemo umjeti reći kakvoj si nas približio sreći i koliko si dragosti doveo iz Raja i smisla u život koji se nastavlja. ⭐ROKO⭐”
Prošlo ljeto na plaži čula sam jednu djevojku kako komentira moje tijelo. Nije se trudila biti diskretna. Buljila je u mene neko vrijeme, zatim svojim prijateljima rekla: “Da, to je ona. Gle ju, celulitasta i ravna ko daska.” Da se razumijemo, u to vrijeme sam dojila i bila presretna veličinom svojih grudi, hahah. (Što bi tek rekla da me vidjela ovo ljeto u kupaćem!??)
Nedavno sam na par hrvatskih portala pročitala zanimljivu objavu koja se tiče majčinstva i dojenja. Radi se o Heer pametnoj klupi za dojenje koju je osmislio studio 52hours iza kojeg stoje jedna Zagrepčanka i jedan Beograđanin (samo ta informacija sigurno je već po društvenim mrežama izazvala hrpu zlobnih komentara). Klupa ne samo što je estetski predivna, nego se okreće i ljulja. Prva pomisao koja mi pada napamet je: “wow, kako dobra ideja“. Sjedila bih i ljuljuškala se u njoj i bez bebe. Odličan projekt, odlična ideja, i to još domaća. Kud ćeš bolje. Napokon netko i na Balkanu misli i na nas majke. Da bar takvih klupa ima po svuda.
Ovo sigurno niste čule od niti jedne mame do sada na portalu, ali ja NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA, niti se UDATI. Strašno zvuči zar ne? Sad ću vam objasniti, pa će sve biti jasnije…
Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.
Oduvijek sam maštala kako ću imati žensko dijete (u ono malo vremena u kojem sam uopće i razmišljala o mogućnosti da bih imala djecu). Jer, da budemo iskreni, nije me to baš puno privlačilo dok sam bila mlađa. Ali imala sam film u glavi da ako to bude ostvareno, da ćemo se igrati sa Barbikama koje sam tako brižno sačuvala, da ću joj pustiti dugu kosu i raditi pletenice kao što je to meni moja mama radila, da ćemo otići na kavu i sladoled, da ćemo gledati romantične filmove zajedno kada bude starija. Da ću imati društvo za shopping i trač partije i jednom kad odraste. I, kako to obično biva, život ti se nasmije u lice. Pa je mene podario sa dva dječaka. Dva divna, plavokosa, živahna dječaka. ŽIVAHNA….