Slušanje je jedna od govornih djelatnosti s kojom se dijete prvo susreće. Zvukovi i riječi koje čuje već po rođenju s vremenom tvore djetetov svijet i u njega usađuju imanentnu gramatiku. No slušanje priča ima posebnu ulogu u dječjem životu. Priče su nezamjenjiv dio svakog odrastanja te imaju mnogostruku ulogu u formiranju osobnosti i razvoju svih aspekata djeteta.
Neki dan sam gledala fora video u kojem je postavljeno pitanje muškarcima kako balansiraju privatni i poslovni život, odnosno obiteljske i radne obaveze. Većina muškaraca blijedo je pogledala i totalno se zbunila pitanjem. A to pitanje je nešto što mi mame često dobijemo, osobito u slučajevima, kao što je to sa mnom, kad imamo neki svoj biznis ili možda čak i više njih. Osim toga, žene su često pod upitima – tko ti čuva dijete, dok ćemo rijetko, čak i mi, isto pitati muškarce.
Kada sam ostala trudna, znala sam da me čeka nespavanje. Tih prvih godinu dana, dok je beba na cikici, nema spavanja. Pripremila sam se, koliko god je to (ne)moguće. Moja dva dječaka, jedan od 3 godine, drugi od godine dana, nisu još prespavali noć. Što to znači – za mene znači – premorenost. I konačan trenutak da se javim nekome za pomoć. Jer, meni treba pomoć.
Kada osvijestim činjenicu da sam skoro 14 mjeseci bila u ulozi kućanice, prvo što mi dođe napraviti je potapšati se po ramenu, srčano stisnuti ruku, pogledati u ogledalo i reći: Stara, svaka ti čast! Održala si na životu dijete, sebe, muža, a prilikom toga nije pala nijedna kolateralna žrtva, nije zapaljen niti jedan stan, nije tvoj stres popila niti jedna blagajnica u lokalnom Konzumu ili teta na šalteru HZZO-a. Istinabog, zagorio je pokoji ručak, pukao je pokoji živac, bilo je ponekog ridanja što mojeg što djetetovog (ponekad i u duetu), ALI svi smo živi i zdravi i sve je dobro. Zapravo, jako dobro. Harmonija je zavladala našim obiteljskim gnijezdom. Mali korak za čovjeka, veliki za našu novonastalu zajednicu. I sad dolazi on. Taj datum koji sam ponekad tako priželjkivala, a sada…
Za prvi porođaj sam se itekako pripremala. Sve što sam željela bilo je lijepo iskustvo prirodnog porođaja. Došla sam u rodilište pozitivna i s nekim svojim planom da me doktori puste na miru dok god je sve u redu. Pratila me prijateljica (jaka i empatična, koja se zna postaviti u kaotičnim situacijama) i osjećala sam se sigurno i samouvjereno. Nisam očekivala da će porod bez uplitanja medicine biti toliko iscrpljujuće iskustvo. Mislim da sam negdje pred samo rođenje bebe skoro bila u nesvijesti od umora. Kao da nisam više ni bila prisutna da bih odlučivala što treba raditi. Ipak, sve se odvijalo dobro, ali znala sam da bih sigurno mogla „popraviti doživljaj“.
Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti. Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.
Pomalo nas sve već dobro trese božićna groznica. Mene prvu, priznajem. Suzdržavam se da još ne izvadim sve božićne dekoracije i pustim na najjače “All I Want For Christmas”. Ali hoću, ovaj vikend. Zaista se jako veselim ovom najljepšem periodu godine i iako sam sa svojom obitelji uvijek kitila jelku na Badnjak više se ne držim te tradicije. I nedavna istraživanja pokazala su da su ljudi koji ranije počinju sa dekoriranjem doma navodno sretniji.
Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere. Majčinstvo (roditeljstvo općenito) nikad nije bilo lako, ali imam osjećaj da je danas teže nego ikad. Nekad su tvom roditeljskom stilu prigovarale samo mama i svekrva, djed i punac, i eventualno neka tetka u dućanu koju slučajno sretneš dok ti dijete divlja, a danas to čine svi. I bliži i dalji i oni koji te poznaju i oni koji te ne poznaju. I jasno…
Vjerujem da sve mame znaju taj osjećaj krivnje koji osjećamo gotovo svakodnevno dok nismo sa svojom djecom. Odlazeći na posao već osjećate tu nelagodu koja će s vremenom nestati, ali tu je baš svaki dan dok ostavljate dijete u vrtiću. Nije lako ni mamama koje rade od doma dok im djecu čuva dadilja jer se često na njih gleda kao da zapravo ne rade i trebale bi stići obaviti sve svakodnevne obaveze vezane za dijete, kuću, odnose, a i posao koji pridonosi jednako kao i posao supružnika koji radi u uredu.
Opet ono moje plačem! Plačem jer ne razumijem! Plačem jer već po tisućiti put se moja Tena i ja borimo jedna s drugom. Nisam dovoljno pametna, nisam psiholog, nisam više ni razuman čovjek jer za boga miloga, gdje je tome kraj? Zar to stvarno postoji? Zar taj sindrom srednjeg djeteta oblikuje moje dijete kao neko nervozno i nezadovoljno biće? Ili nešto nije u redu sa mnom?