Trenutak kada saznaš da si trudna. Tko se toga ne sjeća? Takva navala uzbuđenja, jer pomisao da ćeš postati mama – je neprocjenjiva. Od tog trenutka kada ugledaš taj mali plusić na testu, prvi put shvatiš što znači briga za drugoga. Briga za to malo biće koje raste, koje ćeš roditi i koje treba postaviti na noge i odgojiti. Ogromna odgovornost. Ali – korak po korak. Trudnoća je blaženo stanje – kažu. Trudnoća je i izrazito stresno stanje – što ne kažu.
Sjećate li se savjeta koje ste dobile u trudnoći? Naravno da se sjećate. Već i ptice na grani znaju da se moramo naspavati sad jer poslije nećemo moći. Diže li vam se kosa na glavi od te rečenice? Da, znam. I meni. Ili onaj – uživaj u svakom trenutku, to sve tako brzo prođe. Ili…poslije postaje lakše. Sve su to dobronamjerni savjeti. Sve su to poprilično ok savjeti. No uvijek su isti. Klasični. Kroz majčinstvo svi prolazimo na svoj način. Netko se naspava, netko ne. Nekom je prva godina majčinstva najteža, nekom su druge dvije. Netko pije toplu kavu, netko hladnu. Ok, znam da vas većina pije hladnu.
Na pola sam puta i petak čekam više nego Vlatka Pokos. Naime, u petak je ultrazvuk za koji čekam da mi kaže da je i dalje sve u redu i da obilježi da je službeno prošlo pola trudnoće. A pola trudnoće znači da sada ipak ubrzavamo s pripremama. I onima za bebu, ali i onima oko Morane, preostalog posla koji se treba obaviti, projekata koji se mogu završiti i sl. I za sada je sve ok i još uvijek sam pozitivna. Dokle god ne pogledam svoju ‘to-do’ listu i osjetim kako me pomalo obuzima panika. A mislila sam da će ovaj put biti drugačije. Što se materijalne strane ‘pripreme za dolazak djeteta’ tiče, mrzila sam kako smo sve to obavili prvi put. Jer prvi put kad imaš dijete, misliš da…
“Oko ženskog imena i možemo doći do neka četiri ‘the best of’ imena. Ali ono što mene osobno zanima je: koji je to problem s muški imenima!?” U prvoj trudnoći sam uočila da nisam bila zapravo emotivno angažirana do trenutka dok nisam saznala spol bebe. Ne zato što sam jako željela jedno, a generički odbijala pomisao na drugo, već je ionako apstraktna ideja o ‘imanju djeteta’ bila još apstraktnija ako je i ta beba bila neodređena. Naša beba, pokazujući svoj karakter u startu, dugo nas je držala u neizvjesnosti. Nitko nije bio siguran. Možda je dečko, a možda je to pupčana vrpca. Možda je curica, ali nam okreće leđa. I dok sam ja noćima ne spavala (jer sam imala ljubičasta kolica na čekanju, da se ne lažemo), ona je sebi…
U zadnje vrijeme sve češće me ljudi pitaju kad će to drugo dijete i je li uopće namjeravamo ići na drugo dijete. To pitanje me totalno zbuni jer ni sama još ne znam odgovor i baš zbog toga ne volim da me to pitaju. Obično odgovorim “pa da, valjda hoćemo, ne znam, ne još, malo kasnije“. U biti istina je da ja ne znam želim li drugo dijete. Dopustite da se već u početku obranim od negativnih komentara. Da, volim djecu. Da, majčinstvo je nešto najbolje što mi se dogodilo i moj život je sa S. dobio smisao. Da, znam da su djeca blagoslov. Da, znam da drugo voliš jednako kao i prvo. Da, znam da bi mi jednog dana moglo biti žao.
Napokon sam shvatila da trebam organiziraniju verziju sebe. Sad kad je voda došla do grla. Ali tako to kod mene ide. Mora doći do grla da shvatim. Dvoje djece, dvije ogromne odgovornosti i ja u kaosu. Kaosu zbog nespavanja jer eto izbijaju nam zubi. Kaosu zbog temperatura ukućana koje se samo redaju i ne vidim im kraja. Kaosu zbog gomile sitnica koje ne stižem. Kaosu zbog naizgled jednostavnih stvari koje moram napraviti, ali silom prilika prekinuta sam u njima petstotina puta u danu jer je moja beba počela puzati i penjati se posvuda, a ako to ne radi onda urliče da ju dignem. Tako da mi je obično vješanje rublja cjelodnevna aktivnost. A odrađivanje toga i sličnih poslova jednom rukom posebna vještina vrijedna live prijenosa.
Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.
Nedavno sam čitala jedan zanimljiv članak i u njemu je bilo spomenuto kako djeca za četvrti rođendan dobiju razum. Kako prekrasno, samo se nadam da to nije prekasno za razum njihovih roditelja. No, što se krije iza toga i ima li to neko znanstveno uporište? Često se može čuti ona slavna fraza da su prve tri najvažnije. To se često naglašava od strane stručnjaka jer se tijekom prve tri godine dijete najintenzivnije razvija, te su utjecaji njegove okoline, a pogotovo majke, krucijalni za njegov razvoj. Jedna od najvažnijih stvari koja se razvija za te tri godine je i sigurna privrženost kod djece. Već sam to puno puta naglasila kad sam pisala o nošenju djece , o privikavanju na jaslice i vrtić i o povezujućem roditeljstvu.
Koliko puta dnevno čujete ovu uskličnu rečenicu? Koliko puta tjedno čujete ovu rečenicu? Vaš odgovor je vjerojatno često, odnosno svakodnevno. Barem je tako u mom slučaju kad smo zajedno u trgovini, tada je to njegova jedina rečenica. Ako izađemo iz trgovine samo s kupljenim kinder jajetom ili čokoladicom, to je za mene uspjeh. Zašto? Uspjeh je odvratiti njegovu pažnju s polica punih igračka, police koje kao da viču samo njegovo ime i govore mu: „Kupi me!“ „Uzmi me, trebaš me!“
Šest godina. Ne mogu vjerovati da će za par mjeseci biti šest godina od kada sam prvi put primila štrucu od 3.610 g u ruke. Prvi put od kada sam se našla u tom novom svijetu zvanom majčinstvo. Prvi period je težak. Svakom na svoj način. Najednom se nađeš s malenim bićem za koje nemaš pojma što želi i što treba, svi drugi su najednom strašno pametni i puni savjeta, a ti se često osjećaš kao najgora mama na svijetu. Ali vjeruj mi, nisi – čim se tako osjećaš znači da se trudiš biti najbolja mama svom djetetu. A da bih ti olakšala, evo par stvari koje sam ja sa iskustvom naučila: