MAJČINSTVO

Kada osvijestim činjenicu da sam skoro 14 mjeseci bila u ulozi kućanice, prvo što mi dođe napraviti je potapšati se po ramenu, srčano stisnuti ruku, pogledati u ogledalo i reći: Stara, svaka ti čast! Održala si na životu dijete, sebe, muža, a prilikom toga nije pala nijedna kolateralna žrtva, nije zapaljen niti jedan stan, nije tvoj stres popila niti jedna blagajnica u lokalnom Konzumu ili teta na šalteru HZZO-a. Istinabog, zagorio je pokoji ručak, pukao je pokoji živac, bilo je ponekog ridanja što mojeg što djetetovog (ponekad i u duetu), ALI svi smo živi i zdravi i sve je dobro. Zapravo, jako dobro. Harmonija je zavladala našim obiteljskim gnijezdom. Mali korak za čovjeka, veliki za našu novonastalu zajednicu. I sad dolazi on. Taj datum koji sam ponekad tako priželjkivala, a sada…

Za prvi porođaj sam se itekako pripremala. Sve što sam željela bilo je lijepo iskustvo prirodnog porođaja.  Došla sam u rodilište pozitivna i s nekim svojim planom da me doktori puste na miru dok god je sve u redu. Pratila me prijateljica (jaka i empatična, koja se zna postaviti u kaotičnim situacijama) i osjećala sam se sigurno i samouvjereno. Nisam očekivala da će porod bez uplitanja medicine biti toliko iscrpljujuće iskustvo. Mislim da sam negdje pred samo rođenje bebe skoro bila u nesvijesti od umora. Kao da nisam više ni bila prisutna da bih odlučivala što treba raditi.  Ipak, sve se odvijalo dobro, ali znala sam da bih sigurno mogla „popraviti doživljaj“.

Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti. Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.

Pomalo nas sve već dobro trese božićna groznica. Mene prvu, priznajem. Suzdržavam se da još ne izvadim sve božićne dekoracije i pustim na najjače “All I Want For Christmas”. Ali hoću, ovaj vikend.  Zaista se jako veselim ovom najljepšem periodu godine i iako sam sa svojom obitelji uvijek kitila jelku na Badnjak više se ne držim te tradicije.  I nedavna istraživanja pokazala su da su ljudi koji ranije počinju sa dekoriranjem doma navodno sretniji.

Vjerujem da sve mame znaju taj osjećaj krivnje koji osjećamo gotovo svakodnevno dok nismo sa svojom djecom. Odlazeći na posao već osjećate tu nelagodu koja će s vremenom nestati, ali tu je baš svaki dan dok ostavljate dijete u vrtiću. Nije lako ni mamama koje rade od doma dok im djecu čuva dadilja jer se često na njih gleda kao da zapravo ne rade i trebale bi stići obaviti sve svakodnevne obaveze vezane za dijete, kuću, odnose, a i posao koji pridonosi jednako kao i posao supružnika koji radi u uredu.

Opet ono moje plačem! Plačem jer ne razumijem! Plačem jer već po tisućiti put se moja Tena i ja borimo jedna s drugom. Nisam dovoljno pametna, nisam psiholog, nisam više ni razuman čovjek jer za boga miloga, gdje je tome kraj? Zar to stvarno postoji? Zar taj sindrom srednjeg djeteta oblikuje moje dijete kao neko nervozno i nezadovoljno biće? Ili nešto nije u redu sa mnom?

Da prvi dani majčinstva nisu laki zna gotovo svaka mama. Česta noćna buđenja i nespavanje dovode do kroničnog umora, stresa, pa u nekim slučajevima i do depresije. Kažu da je bitno da svaka mama odvoji malo vremena i pobrine se za sebe, ali ponekad se to čini nemoguće. Iva Brčić, supermama i prva certificirana edukatorica programa “Najsretnija Beba” rekla nam je nešto više o svojim radionicama koje roditeljima olakšavaju upravo te prve dane s bebom, no i sve ono što dolazi poslije toga.

Danas sam malo sarkastično raspoložena. Trenutno stanje: ‘Toliko sam očajna da me prebacilo na ludilo‘. Po glavi mi se motaju svakakve ideje, a životni san mi je imati vojsku dadilja. Jer ovaj ‘kuhaj, presvlači, briši, oblači‘ ritam me ubija. Televiziju više ne koristimo, osim Rtl kockice i Nickelodeona. Ne znam što se događa u državi (možda bolje ne znati), ni svijetu, a knjige koje sam kupila već me mjesecima gledaju s police. Točka na i je san da sam Elsa iz Frozena. Da li je potreban veći dokaz da sam ipak malo previše zaglibila? Upala sam u zamku kućanskih poslova, brisanja guza, kupanja, hranjenja, iznošenja smeća… S time da je iznošenje smeća luksuz koji mi daje 3 minute mirne šetnje do kante, pa to u zadnje vrijeme obožavam. Sve se…

Traži se netko tko je organiziran i pouzdan. Tko je inteligentan i senzibilan. Netko tko voli djecu, ali je i autoritet. Netko tko nije previše balav, a opet tko je modernih svjetonazora. U prijevodu, traži se netko tko će u ruke dobiti najvrijednije što imam. I taj netko je – netko koga ja zapravo ne poznajem.