Edukativni program Udruge Praktikum osmišljen je na način da polaznici kroz igru, zabavu i druženje razvijaju samopouzdanje, radost učenja te usvajaju vještine važne za uspješno izvršavanje budućih školskih zadataka. Program se provodi od 02. veljače do 25. svibnja 2018., a termini radionica su utorkom i petkom od 17:00-17:45 sati.
Ovaj utorak, odlučile smo podijeliti iskustvo jedne mame, supermame, koja je nesebično svoje osjećaje pretočila u tekst i poslala nam. Kako je život nepredvidiv i koja nam se sve moralna pitanja u životu nameću, koliko je teško rješavati probleme koji se pojavljuju, zna svaka od nas. Ova supermama potaknula nas je na dublje razmišljanje…
Život danas je ubrzan, nervozan, preopterećen… Stalno negdje žurimo, križamo obavljene zadatke s popisa obaveza, smišljamo nove. I nerijetko sve to radimo istovremeno. Živio multitasking!
Ova supermama i jedna od najuspješnijih slovenskih mama blogerica čiju ste osobnu priču o single majkama već imali priliku pročitati na našem portalu, ovaj put s nama je porazgovarala o bloganju. Njezin blog “Nepopolna Mama” u vrlo je kratkom roku ostvario ogromnu čitanost, a danas je Eva jedna od rijetkih blogerica na našim prostorima kojoj bloganje nije hobi nego posao. Kako je to sve uspjela pročitajte u intervjuu.
Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene. Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to. Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??). Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta. Dolazim na…
Kada je uređenje dječje sobice u pitanju, mislim da se većina supermama raspameti. Što izabrati, odakle početi, kako odrediti prioritete pri nabavljanju svega što želimo, nije jednostavno. Moj prioritet bio je krevetić, jer za sve ostalo imam vremena i mogu postepeno urediti.
Sjećam se, nije bilo tako davno, kada sam se za novogodišnju noć pripremala i smišljala outfite, onaj predobar, potpuno neopterećen osjećaj. Zapravo, to je bila noć u kojoj šljokica nije moglo biti previše. To mi je savršeno odgovaralo. Planirala sam i ovaj put, bez obzira koliko sam neispavana, obući svoju novu šljokičastu suknju (koju mi je dragi za Božić kupio), staviti crveni ruž i popiti gutljaj šampanjca u ponoć. Rezuckala sam i sastojke za francusku salatu u pauzama od dojenja, odojka nam je poslala svekrva, ma savršeno. Uspavat ćemo malce i upaliti glazbu, pojesti večeru i otplesati. Zvučalo je toliko jednostavno i vrlo moguće. Dok nije postalo nemoguće. Zaboravili smo na nepredvidivost bebe stare 3 tjedna, na tantrume našeg starijeg mezimca koji su se ponovo aktivirali od kada nam je…
Još jedna godina je iza nas, za nas možda jedna od najuzbudljivijih i najljepših. U nepunih godinu dana postojanja naš portal ostvario je veliku čitanost. Broj koji je iz dana u dan sve veći, a sve to zahvaljujući VAMA! Toliko divnih iskrenih tekstova naših kolumnistica, zanimljivih intervjua, inspiracije i divnih kreativnih, poduzetnih i hrabrih superžena i supermama. Hvala vam! Danas vam donosimo Top 10 najčitanijih tekstova i intervjua iako ni ostali nimalo ne zaostaju za njima.
“Sjetila sam se… Neko vrijeme se nisam mogla sjetiti svih emocija, svega što sam osjećala kada su krenuli trudovi. Sada je drugačije. Potpuno drugačije. Pomiješani osjećaji, strahovi, nestrpljenje, neizvjesnost iako znam otprilike što me očekuje opet. Ali, krenimo od početka…” To su bile moje riječi prije malo više od dva tjedna… Sada, kada je sve prošlo, kada sam kući sa svoja dva dječaka, sada mogu odahnuti, iako me još čeka oporavak.
Počela sam raditi s 19 godina, dobila sam svoj prvi ugovor za stalno. Mala balavica je došla u korporaciju i grizla gdjegod je mogla, zanimalo me sve, svugdje sam gurala nos jer sam bila željna znanja. Nakon mjesec dana sam dobila promaknuće, nakon 3 mjeseca novo. Poprilično dobro za djevojku koja je tek upisala fakultet. Nakon godinu i pol dana na poziv sam otišla kod drugog poslodavca, a nakon 4 godine preko natječaja dobila novi posao. Usavršavala sam se, išla na edukacije, radionice, seminare i uživala u tome! Znanja nikad previše, ako mene pitate.