Dojenje. Prema definiciji prirodan proces majčinog hranjenja bebe i plan prirode za čvršćom fizičkom i psihološkom povezanošću majke i djeteta. Za mene najljepša stvar na svijetu. Ne najlakša, ne najugodnija, ali najljepša. I moja odluka kako ću uložiti sve napore za uspostavu takvog načina hranjenja i povezanosti sa djetetom. Nakon rođenja drugog djeteta, borba je započela i nakon dvije i pol godine još uvijek traje. Sada se pitam…. Poigrava li se to priroda nama?
Dani upisa u vrtić je iza nas. Za svakoga roditelja pomalo stresan trenutak, u glavi košmar jer imamo 1001 pitanje, a u tom trenutku ne pronalazimo niti jedan odgovor. Koliko god sam se radovala vrtiću, toliko sam ipak htjela da sporije vrijeme dođe do toga dana. Prošle godine u ovo vrijeme su nas zvali na naš prvi intervju. Iskreno, nije mi bilo svejedno, obzirom da se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju, 2,5 godišnjak koji još samostalno ne hoda, samostalno ne jede, a vokabular je bio sveden na minimum.
Da li bi vam bilo lakše kada bi pisalo „Čistoća je pola zdravlja“? A što je onda druga polovica, nego prljavština. Ovo je činjenica koju današnje mame prečesto zaboravljaju. Željela bih vam na trenutak skrenuti pažnju na veliki porast kroničnih bolesti kod djece, koji se i u našoj zemlji kreće između 10-20%. Najčešće kronične bolesti suvremene djece su alergije, astma i ekcemi, a njihova pojavnost značajno se povećala u odnosu na zadnjih pedeset godina. Ne prođe tjedan da ne čujem da neko dijete u mojoj okolini pati od nekog od ovih problema. Ovaj dramatičan pomak u obrascima bolesti tako velikog djela populacije dogodio se u samo dva naraštaja. Uzrok sigurno nisu genetske promjene, jer one se ne događaju tako brzo, već razloge treba tražiti u velikim promjenama prehrambenih i životnih…
Sjećate li se filma Društvo mrtvih pjesnika? I Robina Williamsa koji je igrao idealnog profesora s nekonvencionalnim metodama podučavanja? Uvijek sam zamišljala da ako ikad budem u učionici s druge strane sigurno ću biti takva vrsta profesorice. A onda se jedno jutro čuješ kako govoriš cijelom razredu nešto u stilu “ne učite meni, nego sebi”, “tišina”, “nema kašnjenja”, “bacite žvakaće gume” i slične nastavničke floskule. I čuješ kako ti se smije ona unutarnja tinejdžerica koju svi nosimo u sebi. I pitaš se: zar je uistinu tako teško biti dobar profesor?
Gotovo pa svakodnevno nam se javljaju mame u inbox sa raznim pitanjima i problemima. Tu se vrlo često spominje i problem o kojem se još uvijek previše ne priča, a to je – postporođajna depresija. Iako sam u par svojih tekstova spomenula kako mi prvih mjesec dana nakon poroda nije bio lak period, upravo sam zbog ovakvih poruka odlučila napisati nešto više o svojoj postporođajnoj depresiji. Za početak važno je napomenuti da su baby blues i postporođajna depresija sasvim dva različita pojma. Baby blues se više smatra kao neka postporođajna tuga. Veliku ulogu ovdje igraju neispavanost, umor te hormonalne promjene. 80-90% žena doživi baby blues u prvih mjesec dana nakon poroda. Plačljive su, zbunjene, emocionalne, zabrinute, naglo mijenjaju raspoloženje.
Na što prvo pomislite kad vam netko kaže porod? Na bebu – novo biće, majčinstvo i vrlo vjerojatno na neizdrživu bol koju nekim čudom žena uspije preživjeti. Na to sam i ja pomišljala u prvoj trudnoći, ali ne i u drugoj, a naročito ne sad nakon drugog poroda. Zašto se moje mišljenje promijenilo? Puno je razloga, ljudi i događaja zaslužno za to, ali krenimo redom. Ispričat ću vam o svojim porodima, prvom koji je bio „normalan“ i drugom koji je bio čaroban.
Moje tri prijateljice i ja imamo grupu na Viberu, (kao valjda i svaka druga ženska osoba na svijetu) u kojoj smo nas tri mame i jedna koja će to tek postati jednog dana. To je klasična ženska grupa za dogovore za kavu, za slanje blesavih gifova i slika lijepih haljina, iako u zadnje dvije godine ta grupa sadrži više snimki naše djece nego lijepih cipela i haljina. Isto tako, sadrži i puno poruka u kojima se nas tri mame žalimo na neprospavane noći, na umor, na bolna leđa i na to kako žudimo za velikom čašom vina (cčtaj: bocom). Nije ni čudo da je jednog dana ova prijateljica bez djece napisala: “Kad čitam ove vaše poruke, mislim da cu imati djecu — nikad!” ???.
Prošli sam tjedan proslavila 35-ti rođendan. Nikad nisam imala problema s godinama. Znam puno žena koje ih se boje. Imam par prijateljica koje se nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da su ušle u 30-te. Kao da im se cijeli svijet srušio. Za mene su godine samo broj. Bitno je ono kako se ti osjećaš u glavi. I naravno, kako ih nosiš. Što se toga tiče moram zahvaliti svojim dobrim genima. Ali i načinu života. Možda zvuči kao klišej, ali trudim se jesti zdravo i vježbati. Jer zaista s godinama tijelo se mijenja, htjele mi to ili ne. Unatoč dobrim genima. Danas ne mogu smršaviti brzinom kojom sam mršavila kao kad sam imala 25 godina. Sjećam se, bilo mi je dovoljno tjedan dana dijete i već bih izgubila par kilograma. Danas to…
Drage Supermame, Konačno sam se odvažila i krenula trčati. Tek tjedan dana, ali već osjetim promjenu. Puno se bolje osjećam. Kad god razmišljam o zdravoj prehrani i vježbanju odmah se sjetim svoje prijateljice Aide koja je utjelovljenje toga. BaŠ mi je uzor. Upoznale smo se na posllijediplomskom studiju na Ekonomskom fakultetu 2007. godine i od tada ostale u kontaktu, a ona je ostala ista kakva je bila te godine nakon što je rodila dvoje djece. S njom sam razgovarala prije par dana i odlučila to podijeliti s vama.
Kad čuju koliko sam trudna, šokiraju se. Pretpostavljam da pored oduševljenja postoji onaj mali dio njih koji me osuđuju radi načina življenja moje prve trudnoće. „I još uvijek voziš?!“ „Ma zašto se saginješ, znaš da ne bi smjela.“ „Zašto stojiš, idi sjesti.“ „Zatoplilo je vani, sad trebaš što više odmarati doma.“ „Ne smiješ tako puno šetati“ „Kako spavaš?!“ „Što jedeš?“