Prije par godina kad bi mi netko spomenuo da radi od kuće pomislila bih “ajme blago tebi”. Kako je to super. Nemaš onaj pritisak ujutro da se moraš spremiti, stići na vrijeme, voziti se kroz gradsku gužvu. Piješ kavu kad hoćeš, jedeš kad hoćeš…možeš raditi i iz kreveta. I eto san mi se ispunio, i radila sam od kuće. Vjerujte mi, iako ima svojih pozitivnih strana, maštala sam o povratku u ured. Mi žene nikad zadovoljne.
Prije nekoliko sati, prijateljica – također majka dvojice sinova, me pitala koji mi je od moje dvojice sinova „slađi“. Pogledala sam je u nevjerici, jer sam se nedavno na poslu našla u centru slične rasprave. Zašto u centru? U centru jer nisam željela „priznati“ da preferiram jednog sina više od drugog.
Kad se govori o minimalizmu ili općenito životu s manje nepotrebnih stvari, često se misli upravo samo na stvari, bilo one u fizičkom ili digitalnom obliku. No u posljednje se vrijeme baš pitam koliko se nas pokušava riješiti i jednog drugog nereda, onog nevidljivog, u našim glavama. Mentalni nered nekad je i “gori” od onog vidljivog, a odnosi se na sve navike, ideje i uvjerenja koja nam zapravo ničemu ne služe niti doprinose kvaliteti našeg života. Kojih bi se to onda nevidljivih “stvari” sve mame trebale riješiti?
“Kojom metodom odgajate dijete?”, pitala me jedna mama neki dan. Pored mene nije bilo mog dragog da baci neku foru i time izbjegne konkretan odgovor. Morala sam se sama snaći. Ali nisam. “Metodom?”, pitala sam da kupim vrijeme, no nije mi pomoglo. “Paaa, metodom ljubaviii”, rekla sam sa smješkom i laganim upitnikom na kraju, ali za odgovor sam dobila samo kiseli osmijeh. Očito nisam pročitala svu literaturu, pomislila sam. I tako sam izgubila još jednu mamu za razgovor.
Nedavno se u jednom društvu, povelo pitanje kakav je tko karakter. Živ, glasan, povučen, zatvoren, otvoren, egocentrik. Zanimljiv je detalj čije priče što sam ja, sebe samu, u hipu smjestila u kategoriju „povučenijih“ na što sam kao odgovor dobila salve smijeha. Kada sam shvatila što sam rekla, i sama nisam mogla vjerovati u kojem se to trenutku dogodila moja osobna preobrazba s obzirom da sam uistinu, većinu života provela kao takva. Znate, onaj tip – gdje ga ostaviš, tu ga i pronađeš. Stava vječito zadržanog samo za sebe ili ostavljenog u prvoj ladici pisaćeg stola djevojačke sobe. Nikad glasna, neprimjetna, šutljiva. Zašto bi pobogu ikada izrazila svoje mišljenje ili argumentirala svoj stav o nekoj popularnoj temi? Što ako se netko ne složi sa mnom? Što ako dođe do kakve rasprave ili možda svađe, što ću onda?…
Jesu li Vas susjedi u budućnosti vidjeli kao ženu koja neće uspjeti u životu (a to bi njima značilo udati se sa 16 godina zbog neplanirane trudnoće, raditi na šanku kafića doživotno, rastati se i ne živjeti po Božjim pravilima)? Nisu! E pa meni su predviđali, rekla bih, budućnost sašivenu ne od pedeset nijansi sivih, već od sto i pedeset nijansi sivih isprepletenu s mračno crnom. A kako sam se ja vidjela u budućnosti?
Mjesto radnje: Galerija Cvajner. Kad sam u Puli to je kafić u kojem ćete me najčešće naći. Solidna kava (hej, ja ipak dolazim iz zemlje gdje je kava najbolja, kad kažem da je solidna onda je to kompliment), pogled na Augustov hram, osobito ako se odlučite sjesti vani. Ja preferiram unutra zbog posebnog i divnog ambijenta, i tog retro vintage štiha. Obožavam taj spoj modernog i starinskog. Ovaj put bila sam posebno uzbuđena. Napokon sam uspjela dogovoriti kavicu sa Sandrom i Samantom u instasvijetu poznatije kao: @salty_air__ i @sam.and.sons. Sandru i Samantu upoznala sam zahvaljujući Instagramu. Instagrame, hvala ti! Zbog svih tih divnih žena koje su danas moje prijateljice i moja inspiracija.
Sve znamo da povratak na posao nakon porodiljnog nije lak. Zabrinute smo kako će naše dijete podnijeti tu razdvojenost, kako ćemo opet ući u onu poslovnu rutinu, koliko toga se na poslu promijenilo u godinu dana, hoćemo li uspjeti biti uspješne u onome što radimo kao i prije, hoćemo li biti preumorne, hoćemo li uspjeti naći ravnotežu između karijere i majčinstva. Moram priznati da smo mi u Hrvatskoj još privilegirane porodiljnim od godinu dana. U ostatku svijeta to baš i nije tako. U Italiji se većina mojih mama prijateljica na posao morala vratiti nakon 6 mjeseci. Ja takvih problema nisam imala pošto sam bila nezaposlena i zaista sam sretna što sam prve dvije godine mogla posvetiti svom sinu. Naravno, nisam bila “samo mama” jer to zaista nije za mene. Trebao…
Imam prijateljicu koja je, igrom života, u sekundi postala samohrana majka. Muž joj je umro kada je bila točno na pola trudnoće. Grozno, vjerojatno ste pomislili. I je, stvarno je grozno. U jednom trenutku imaš sve, a u drugom ne znaš kamo bi od boli koja te ubija. Kada biste ju upoznali, ne biste nikad rekli da je proživjela (i još uvijek proživljava) nešto tako. To je žena čiji osmijeh obara s nogu. Nježne je pojave, a britkog jezika i izuzetno je duhovita. Ali najviše od svega, ona je lavica. Ona je izuzetno jaka žena. Nemojte zamijeniti ranjivost s njenom snagom. Ona će se slomiti, ona će plakati i biti tužna, ali će svakog dana iznova pronaći makar djelić snage da svojoj curici pruži najveću moguću ljubav i da joj…
Jedan od češćih komentara koje čujem što se tiče moje veze s djetetom je taj da sam ga previše vezala uz sebe. Priznajem, jesam. Od njegovog rođenja (odnosno od začeća) mi smo nerazdvojni, živimo u drugoj državi gdje nemamo ni bake ni dede, niti rođake. Moj muž radi po cijele dane, do kasno navečer. Nisam imala drugog izbora nego vezat ga uz sebe. Ali isto tako moram priznati da kad sam i imala prilike ga malo, da tako kažemo, “odgurnuti” od sebe ja to nisam htjela niti mogla.