Prije par dana, pijem limunadu od ruže sa svojom dragom prijateljicom, jednom od puno njih, s trbuhom do zuba. Nakon što smo pretresle sve one druge teme (malo ih je, vjerujte mi), prebacile smo se na porod. Ne, ovo neće biti priča o porodu, ovo je priča o onom vječnom pitanju svake trudnice – što trebam nositi u bolnicu? 

Ovo je priča o dječjem rođendanu. O dječjem rođendanu koji mi je promijenio život. Za vas koji me ne poznajete, nikada nisam bila “kids person”, ukoliko tako nešto uopće postoji. Dobra većina mojih prijatelja ili poznanika, nekada davno bi vam rekla da sam ja jedna od onih koja ne želi i nikada neće imati djecu. Ima djevojčica koje od najranijeg djetinjstva pokazuju naklonost prema dječici… ja nisam bila jedna od tih. Istini za volju, do svojih ranih dvadeset bila sam u fazi potrebe glumljenja da sam nešto što nisam pa je vjerojatno i taj faktor pridonio poimanju mene kao osobe koja baš i nije sklona djeci. Stvari su se promijenile kada sam upoznala sebe i kada sam kao najveći mogući dar, dobila svoju vlastitu djecu.

Danas radim jedan mali “detour” od naših nizozemskih pustolovina, jer želim s vama podijeliti jedan strah. Strah od tinejdžerskih godina. Da, malo je još rano za razmišljanje o toj dobi i zaista se nadam da imamo barem još 6, 7 nevinih godina, no prošli tjedan sam svoje samačke večeri (dok je muž na službenom putu) provela gledajući novu Netflix-ovu uspješnicu “13 reasons why” , završila cijelu sezonu u 5 večeri i ostala sa mučnim osjećajem u želucu…