INSPIRACIJA

još samo 1 dan i kreće ”new year new me” bulls**t”

Drage žene, majke, kraljice, uskoro kreće postblagdanski detox. Jeste psihički spremne? Sa prejedanja čokoladom prelazimo na ispijanje zelenih čajeva, a s izležavanja na kauču na opake treninge aerobika ili pilatesa. Hrabrije biraju teretanu. Pripreme za ljeto su na vratima, neće se kile same skinut. Ajmo, još samo 8 ponavljanja. Is it just me, ili se mi žene uvijek i stalno na nešto spremamo? Spremamo se za Božić od kraja ljeta. Sve mora biti cici mici i svi moraju biti zadovoljni, što poklonima, što hranom, što društvom i aktivnostima. Onda nam dolazi Nova, pa moramo biti skockane i lijepe, a kuća kao s reklame Ferrero Rocher-a, a naše slike na Instagramu savršene. Onda okrećemo stranicu, sve loše odluke puštamo u staroj i donosimo more novih koje već za Valentinovo padaju u…

zeleni božić

Prije više od 12 godina upoznala sam svog Danca. Prvi danski Božić bio je obilan i raskošan i njegovi roditelji nisu štedjeli kada su ugostili svoju buduću inozemnu snahu samo 4 mjeseca nakon što su čuli da ja postojim. Bio je to Božić pun topline i uz manjak zajedničkog jezika.  Odmah mi je bilo jasno koliko su običaji i neodstupanje od njih jako važni. Rekao mi je još tada moj budući muž, da za Božić uvijek stoje iste stvari na meniju, da se pokloni ispod jelke ne broje u sitno, da se budan ostaje do kasno u noć i da se pokloni otvaraju jedan po jedan naizmjenice u krug po gostima pa svatko sjedi sa svojim poklonom dugo diveći se i zahvaljujući na istome. Doduše sve se uvijek može zamijeniti…

dragi moj braco

Dragi moj braco… Toliko toga bih ti htjela reći… Toliko toga osjećam… Toliko me toga boli…. Toliko sam suza isplakala… Toliko toga stoji još u meni i čeka… Plakala sam braco moj… Dva dana sam plakala, bez da sam uhvatila zrak… Braco moj, plakala sam dok sam ti birala odijelo i cipele… Dok sam prstima prebirala po tvojim košuljama i odjeći… Dok sam otvarala tvoj parfem i mirisala ga ne bi li mi te barem na trenutak vratilo i barem da ti u tom trenutku kažem sve što nisam stigla… Nisam stigla braco moj, jer je ovaj život toliko užurban da nekada prekasno pogledaš na taj sat… Pogledaš na mobitel i pošalješ poruku… Ne shvaćam braco moj da je moja poruka tebi ostala zauvijek nepročitana. Jesi li znao koliko sam…

božić, isus i lampice

Listam Instagram ovih dana i ponekad imam dojam da je proglašeno natjecanje u kićenju, ukrašavanju i „uradi sam najljepše što znaš“. Početkom adventa označen je službeni start, da se upale lampice, vade božićne šalice i ukrasi, čarape i jeleni s rogovima. Prave se kolači, zvijezde svih dezena i boja, vijenci i sve što nas krasi ovo blagdansko razdoblje. Šibaju se slike s pohoda na Advent, razna događanja, klizališta, domjenke i zabave. U moru storija i fotki, zapelo mi je za oko nešto o čemu moje vijuge intenzivnije mozgaju, ne bih li stvorila neki konkretni i jasniji stav po tom pitanju. Jedno pitanje koje se malo tko usudi javno izravno postaviti, promisliti i ponuditi konkretan odgovor. Ukoliko se i upita, isprva sa stavom i nadobudno, potom sramežljivo „samo sam rekla –…

što mame žele za božić

Dragi djedice, Pišem ti ovo pismo jer sam bila dobra ove godine. Slušala sam svoj majčinski instinkt, brinula sam se za svoju dječicu, njegovala sam svoj brak, ustajala sam ujutro i odlazila na posao iako je iza mene nebrojeno puno neprospavanih noći. Kuhala sam najzdravija jela. Dobro djedice, priznajem da se potkrala koji puta pizza, ali znaš da je i meni nekada potreban predah. Dragi djedice, ispričala sam 365 priča za laku noć, podijelila barem toliko najmirisnijih poljubaca. Zagrlila sam čak i kada mi je bilo teško, jer je mojoj djeci to u tom trenutku bilo potrebnije. Dragi djedice, pišem ti ovo pismo jer mi je potrebno nekada vjerovati u čaroliju, jer je život satkan i od sretnih, ali i od tužnih trenutaka. Pišem ti ovo pismo kako bih ti…

godine krize, godine promjene, godine sazrijevanja – 30te

Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe. Jasno je da je 2016. bila drugačija jer postala sam mama. Ona je ispunjena zapravo time. Porodom, bolnicom prva dva tjedna, i zapravo bih mogla reći, u nekim trenutcima, bila je preživljavanje. Ali to se nekako i očekuje od prve godine s bebom, pa sam to još i lakše prihvatila, gledajući unazad….

kojom bojom bojite svoja sjećanja?

Kao dijete sam skupljala ukrasne salvete koje sam čuvala u jednoj kartonskoj kutiji. Skupljala sam i poštanske markice. Jedna od dražih uspomena mi je skupljanje figurica iz Kinder jajeta. Nedavno je moja mama mojoj kćeri izvukla te silne figurice i osjećaj djetinjstva mi se vratio u sekundi. Prekrasno! Danas posjedujem kutiju u koju stavljam uspomene na drage događaje. To su ulaznice od koncerata, razglednice iz raznih dijelova svijeta, poruke koje sam dobivala od dragih ljudi kao znak podrške i pažnje, bakino ogledalo koje je koristila kada je bila mlada… Kada ih pogledam, razvučem osmijeh preko cijelog lica. Uvučem se u te trenutke veselja i ponovno ih proživljavam. Sjećam se uzbuđenja, veselja, zadovoljstva i zahvalnosti koje sam proživjela u tim trenucima. S vremena na vrijeme ju otvorim i proučavam uspomene. Ali,…

odluke koje mijenjaju život

Prodali smo dvije kuće u manje od godinu dana. Prvi puta jer smo bili spremni krenuti dalje, u nešto novo. Drugi put jer se nismo vidjeli u tome novome u čemu smo završili. Neki bi rekli da smo poludili. Neki ni ne pokušavaju razumjeti. Drugi vide da samo živimo život koji nama i za nas ima smisao. Kada smo u rujnu prošle godine prodali naš dom koji smo stvorili za i zajedno s našom djecom, jedini dom koji su naša djeca znala i to isti taj u kojem sam rodila jedno od njih, bili smo sigurni da je to za veće dobro. Vjerujete li da vam život pruža mogućnosti kada ih najviše trebate i žudite za njima, samo ih trebate prepoznati i iskoristiti? Mi smo naizgled imali sve: dva stabilna,…

pismo tebi

Tebi koji me nasmijavaš, tebi koji me živciraš. Tebi koji me jednim pogledom razumiješ, tebi koji mi nosiš čaj u krevet. Ti koji otvaraš moje srce, Ti koji mi nedostaješ nakon radnog dana. Ti kojeg sam odabrala, Ti kojeg bih ponovno izabrala. Jer ti si moja najbolja odluka. S tobom sve je moguće, S tobom je život lakši. Zbog tebe svijet je ljepše mjesto za živjeti. S tobom se svijet čini jednostavan, čak i kad nije, čak kad smo ljuti. Ljuti smo zbog umora, posla, nervoze, stresa, načina života, ali i tada smo ljuti zajedno. Jer smo tako odlučili. Ima dana kad mi od jutra ideš na živce i jedva čekam izjuriti na posao. Ima dana kad ne želim ići raditi, samo kako bih mogla piti kavu s tobom. Svašta…

u dvanaestom tjednu prve trudnoće srušio mi se cijeli svijet

Par „koraka” od rađaone dijeli moju Cvitu i mene da se napokon upoznamo. Uzbuđenje i iščekivanje u našoj maloj obitelji raste iz dana u dan, od pogleda na dječji krevetić pa do prebiranja one male preslatke robice. Jedva čekamo da ju vidimo. Svi. Marko i ja, bake i djedovi, braće i sestre ali i svi oni koji čine našu malu svakodnevicu i život izvan društvenih mreža. Pa čak i oni na društvenim mrežama koji prate naš zajednički profil, iako neke nismo nikada ni vidjeli uživo, ali se kužimo. Naravno, to je naše prvo dijete i ono će sigurno promijeniti puno toga u našim životnim navikama, stavovima, prioritetima i vjerojatno koječemu čega još nisam ni svjesna da dolazi s rođenjem djeteta. Ovog puta je sve stvarno super, beba i ja, napredujemo…