INSPIRACIJA

Ako u današnje vrijeme želiš dobiti to što si naručio- bio to dobar proizvod, zdravstvena usluga, kava s hladnim mlijekom ili jednostavno termin kod doktora, e onda moraš znati sve o svemu da te ne bi mogli preveslati. Da, to je jedna od lekcija koje sam naučila na vlastitoj koži. Za sve što ti slijedi, pripremi se najviše što možeš i nadaj se najboljem. Ne očekuj da ljudi znaju svoj posao jer očekivanje je majka *ajeba. Najbolje učimo na vlastitim greškama, samo što iskreno, meni je već dosadilo i pitam se stalno: ok, može li sad netko drugi zeznuti pa da ja od njega naučim? Sjećam se kad mi je prijateljica nedavno pričala kako je radila novu kuhinju, sva uzbuđena, uštedjela lovu, pozvala super majstora (po preporuci, nego kako drugačije)…

Da. Hvala na pažnji i do čitanja. Šalim se, idemo ponovo. Loki je član naše male obitelji već duge 2 i pol godine. Kada je došao u naš topli dom, bio je veličine mog dlana. Danas ima 7 i pol kila. Mali je, ali za****n. Zavoljeli smo ga odmah pri prvom upoznavanju. Od tog dana, naš stan malo češće i temeljitije čistimo, ali nikada nam nije smetala prljava šapa na laminatu ili koja dlaka na kauču. Doduše izabrali smo malu pasminu koja ne pušta baš previše dlaka, ne slini i ne smrdi. On je Shih Tzu, a to znači da je lud k’o kupus, i da za sebe misli da je veći od argentinske doge. Često je opasniji od bilo koje takozvane ”opasne pasmine” iako nema opasnih pasmina, već samo…

Već neko vrijeme se borim s jednom Koraninom karakteristikom. Još kao mala beba nije voljela strance. Sve one znatiželjne ljude koji promijene svoje glasove kad dođu u susret s djecom ona je gledala nepovjerljivo, praktički si joj mogao čuti misli: “Koji je tebi vrag? Daj normalno pričaj! ”. Nije se puno promijenilo ni sada. Čim joj se netko obrati, netko koga nikad nije vidjela, ona automatski podigne veliki kineski zid oko sebe, pogleda tu osobu tako mrko da gotovo svi iskomentiraju “Joj što je ozbiljna.” U početku sam joj govorila da pozdravi, da mahne pa-pa, “Pa to je susjeda od susjedine susjede, zašto ju nećeš pozdraviti?” Onda sam ju prestala nagovarati, ali sam se počela ispričavati u njeno ime. “Ma znate, loš dan”, ili “Ma ona vam je takva, neće…

Vječita polemika oko izjave: „Žena je ženi vuk„ uzela je maha. Zašto? Stoljeće koje je u znaku feminizma i pokreta za jačanje ravnopravnosti spolova neminovno je sa sobom povuklo žar natjecateljstva i zavisti. Dok se s jedne strane kolektivno borimo za jačanje i poštivanje nekih osnovnih načela u kulturi življenja, sa druge strane potkopavamo jedna drugu. Naizgled žene skupa rade na sve više projekata, u mnogim stvarima se podupiru i javno obznanjuju kako su jake kada su složne. Koliko god to bilo bajno u teoriji, u praksi ako zadirete malo dublje, svakako ćete čuti i vidjeti svašta. Sa ovim tekstom želim otići u drugu krajnost, onu pozitivnu i inspirativnu. Vrijednu življenja, pisanja i čitanja. Počnimo sa primjerima iz svakodnevnice: „ Težak je dan iza mene, još jedan od onih mamećih…

Došlo je vrijeme kiša. I za mnoge to znači odgađanje druženja, odgađanje odlazaka u goste, izbjegavanje igre na otvorenom. Nikada mi to nije bilo potpuno jasno. Zašto kada pada kiša, odjednom kao da sve stane? Dugo sam mislila da je to jednostavno tako i da treba pričekati da dođe ljepše vrijeme. Ubrzo sam se i sama počela groziti kišnih dana i sve te “muke” koja dolazi uz kišu. A onda sam počela sve više putovati sa svojom obitelji. I na svojim putovanjima sam uočila da jedino kod nas postoji taj strah od kiše. Vidjela sam ljude u New Yorku kako igraju baseball po pljusku (i nije bilo ljeto), u Kini kako odrađuju plesnu koreografiju u parku ili u Japanu gdje bez ikakve brige stoje u redu kako bi došli do…

Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene. Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu…

Šetam neki dan ispred zgrade s malom kada su se u razmaku od desetak minuta skupile tri none. Dvije od njih sa svojim unucima, treća sama. Ja sretna jer je Fioni stiglo društvo. Dječica se počela zajedno igrati, a između nas starijih krenuo razgovor. Jedna nona vozi malu u kolicima i priča kako ju je jedva uspjela natjerati da se vozi jer već neko vrijeme odbija kolica. Ja govorim da i moja isto tako, otkad je prohodala kolica ju ne zanimaju. Ona ponosno objašnjava kako se taj dan postavila, „Ili će u kolica, ili neće ići van“. Jer nije joj lako nositi ju do dućana i nazad, kužim. Ubaci se druga nona, gledajući u mene: „Pa jasno, treba dijete pustiti da plače, neka malo jača pluća!“. Prva nona se složi:…

Pitam se, gdje je krenulo po zlu? Od trenutka kada ugledaš plus na testu za trudnoću, započinje jedan sasvim drugačiji život. Život obojan najljepšim osmjesima, najtoplijim zagrljajima, najnježnijim poljupcima, najburnijim emocijama protkanim vječnom brigom za svoje dijete koja nikada ne prestaje. Život protkan brigom i željom da svoje dijete obraniš od svega, da zaštitiš od zla, od tuge, od suza. Život protkan željom da preuzmeš na sebe svu bol samo da tvoje dijete bude sretno. Ali, možemo li preuzeti svu bol, svu odgovornost? Sva ta briga i želja da nam djeca budu sretna, sva ta briga u trenutku može poći po krivu, u trenutku se otme kontroli i shvatiš da ne radiš dobro svojem djetetu, jer ono mora osjetiti bol, tugu, nekada i nepravdu, jer to je život, to su…

Nedavno je kolega fotograf objavio fotografiju djece u slavonskim svatovima. Na fotografiji sva djeca imaju pametne telefone i tablete i druže se. Toga trena sam se zapitala gdje je nestala IGRA, ali ona prava „lice u lice“ igra. Sjedila sam, pila kavu i razmišljala o tome kako smo mi zapravo imali divno, razigrano i ispunjeno djetinjstvo. Nekako je sve bilo drugačije. Odrasla sam na selu, malom slavonskom selu, gdje i danas pastir tjera ovce sa Utvaja cestom kući. U ulici je bilo dosta djece, ali moja sestra Tanja i ja smo dane provodile s našim susjedima, Rudijem i Dadom (Rudolf i Dalibor). Jedva smo čekali doći kući iz škole i napisati zadaću kako bismo mogli van. Bili smo blatnjavi od uha do uha, preskakali kanale, krali jabuke od čika Pere….