INSPIRACIJA

Možete li procijeniti koliko vrijedi život mame? Kada bi morale u novcima izraziti koliko vrijedi jedan život, bi li to mogle napraviti? Odgovor bi bio: neizmjerno. Svačiji život vrijedi neizmjerno. Ali, svejedno vas pitamo… Koliko vrijedi život mame? Kada postaneš mama, dobiješ jako puno uloga. Više nisi „samo“ žena i/ili supruga. Postaješ majka, a to je sasvim posebna kategorija. Ulogom majke dobiješ bezbroj zanimanja. Postaješ njegovateljica, dadilja, učiteljica, kuharica, čistačica, psiholog, vozač… Mogle bi nabrajati u nedogled. Koliko vrijedi život mame? Majčinstvo je jedini posao gdje nema godišnjeg odmora ili bolovanja. Posao na kojem često stojiš na nogama, nemaš pauzu i nemaš plaću. Posao gdje odrađuješ i dnevnu i noćnu smjenu. Koliko puta ste se našle u situaciji da niste od jutra stale? Uhvatile predah i par minuta za sebe….

U robnoj kući IKEA Zagreb dostupna društvena igra „Strašne žene“, a sav prihod ostvaren od njene prodaje IKEA će donirati fondu „Odvažna“ Od 10. prosinca, Međunarodnog dana ljudskih prava, u robnoj kući IKEA Zagreb može se kupiti društvena igra „Strašne žene“ koja slavi doprinos žena čovječanstvu. Ovaj je proizvod stigao na police tvrtke IKEA u Hrvatskoj nakon što je odabran među pet dobitničkih projekata u sklopu natječaja Odvažna kojim se podupire razvoj ženskog poduzetništva u Hrvatskoj, a pokrenula ga je IKEA u suradnji s Mastercardom te uz podršku Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj i Zaklade Solidarna. „Najpopularnija rubrika na našem voxfeminae.net portalu zove se Strašne žene, u kojoj na rođendane žena koje su zadužile društvo, objavljujemo njihove biografije. Postavljajući si pitanje kako da još više ljudi sazna za strašne…

Svaki put kad u blizini bude neka prirodna katastrofa, pomislim kako ja ni u kojem slučaju nisam spremna za tako nešto. Tu sad ne mislim na psihički dio, jer nitko se zaista u glavi ne može pripremiti za takve vrste užasa. Ne mislim ni na fizički dio jer, s obzirom da sam klaustrofobična i ne znam plivati, ne bih baš dugo opstala. Već, zanemarimo li najgore moguće scenarije, postoji blaža verzija, a to je da smo tu, na okupu, ali ne možemo do dućana ili u njemu nema robe, nema vode, nema struje… Imate li vi zalihe za takve dane? Imate li spremne boce vode? Konzerve, paštete?? Ja nemam i vrijeme je da se to promijeni. Neodgovorno je od mene kao majke da razmišljam da se to nama neće dogoditi…

Bliži se. Bliži se Leoninih velikih 6 mjeseci. Njoj je svejedno imala ona 5 mjeseci i 20 dana ili 6 mjeseci i 10 dana. Meni, s druge strane, točno 6 mjeseci njena života, ni dan više ni manje, označava kraj porodiljnog dopusta i povratak na posao. Period koji nas čeka neće biti nimalo lak, ali mi smo dvije velike cure i sigurna sam da ćemo se već nekako snaći. A tu je i tata, nismo same. Pitanje koje su mi često postavljali ljudi koji me poznaju (a i oni koji me ne poznaju baš najbolje) je: “Pa zašto se vraćaš raditi? Zašto ne ostaneš cijelu godinu kući s njom kad ti je već država dala?” Drugo pitanje koje su mi većinom postavljale žene, dosta hladnokrvno moram priznati, glasi: “Je l’…

U zraku se već osjeti miris cimeta i kuhanog vina, lampice vise po gradu, stigao nam je najočekivaniji mjesec u godini. Prosinac. Mjesec u kojem svi užurbano jure po trgovinama tražeći najljepše ukrase i poklone za pod bor. Danas živimo u užurbanom svijetu, gdje sve mora biti nekako savršeno posloženo, reklo bi se instagramski posloženo, kako bi zadovoljili taj neki nametnuti tempo koji nas okružuje ovih dana. Jer ako već 1.12. nisi ukrasio svoj dom božićnim ukrasima, izgleda da se nisi na vrijeme pripremio i nisi u trendu. Danas je važno da sve bude ukrašeno i svjetlucavo, a nekako se zaboravlja sama srž božićnog duha, i što nam ono predstavlja. Možemo li ove godine učiniti Božić još boljim? Možemo li naučiti svoju djecu kako je i najmanje dobro djelo važno?…

Ulazim u 12. godinu života na Sjeveru. Ja koja sam oduvijek voljela ljeto, more i sunce – što više to bolje, zavoljela sam jednog Danca i zbog njega prevalila udaljenost i fizičku i onu mentalnu pa sam samu sebe uvjerila kako će i život ovdje biti dobar. Ako me pitate kako sam se privikla, odgovor je dobro, ali njegove dubine i razmjere ostavit ću za neko drugo pisanje. No, ono što su se svi u početku pitali je kako sam se navikla na vrijeme ovdje i kako mi je palo živjeti u zimi. Ono što je najgore u danskom vremenu je njegova promjenjivost i neuračunatost. Još se uvijek sjećam kako sam jednoga dana na početku života ovdje stajala nasred dnevnog boravka i kako je s jedne strane zgrade padala kiša…

Zašto nikad ne snime blagdansku reklamu u kojoj se svi svađaju, djeca se deru, večera je zagorjela jer nitko nije htio kuhati jer su svi gledali tv, pokloni su rasprodani i svi su jako neurotični? Mislite da nam takva reklama ne bi legla? Ne znam, meni se čini da je to najrealniji prikaz božićnih blagdana i da bi ga većina ljudi zapamtila, potvrdno kimnula glavom i nasmiješila se. Prepoznali bi se u takvoj reklami i bilo bi nam drago jer bi se podsjetili da se i drugima to događa, ne samo nama. A ne da nam se uvijek prodaje čarolija. Ispadaju zvjezdice, šljokice, uvijek snijeg pada i uvijek pada na dobar način, čak i kad su likovi u priči zameteni snijegom to je čista romantika, najčešće mama peče 100 vrsta…

Postoje u životu neke gorke priče koje ne znaš kako bi shvatio, obradio i pospremio u glavi. Priče koje je teško spoznati kako su se uopće dogodile. I što da o njima misliš. Stoje tako u memoriji, ponekad naviru nanoseći ti tjeskobu. Ti ih nazad pospremiš jer su apsurdne i bolne. Jedna takva koja se smjestila u mojim sjećanjima ide otprilike ovako…. Prije nekoliko godina radila sam u jednoj službi koja je susjedna Centru za socijalnu skrb. Pogled kroz moje prozore obuhvaćao je čitavo njihovo predvorje gdje su ljudi čekali. Jednog jutro tamo je došla žena s troje malene djece. Jedno još u kolicima. Plišanci u njihovim rukama. Musavi, raščupani i gladni… ali ne hrane. Svaki puta kada bih izašla iz sobe, okružili bi me i postavljali pitanja. “Teta, možemo…

Ako u današnje vrijeme želiš dobiti to što si naručio- bio to dobar proizvod, zdravstvena usluga, kava s hladnim mlijekom ili jednostavno termin kod doktora, e onda moraš znati sve o svemu da te ne bi mogli preveslati. Da, to je jedna od lekcija koje sam naučila na vlastitoj koži. Za sve što ti slijedi, pripremi se najviše što možeš i nadaj se najboljem. Ne očekuj da ljudi znaju svoj posao jer očekivanje je majka *ajeba. Najbolje učimo na vlastitim greškama, samo što iskreno, meni je već dosadilo i pitam se stalno: ok, može li sad netko drugi zeznuti pa da ja od njega naučim? Sjećam se kad mi je prijateljica nedavno pričala kako je radila novu kuhinju, sva uzbuđena, uštedjela lovu, pozvala super majstora (po preporuci, nego kako drugačije)…