foto: Pepper Weddings Živimo u doba kada život nemilosrdno juri, nemamo vremena za sve što želimo, jer sve ostalo ima nekakvu prednost. Posao, obaveze, kućanstvo, djeca, odgoj, razne aktivnosti… Dogodi li se i vama da zastanete na trenutak i razmislite kada ste zadnji put bili spontani sa svojom obitelji? Kada ste zadnji put smireno i potpuno koncentrirano proveli vrijeme sa svojom obitelji? Bez dodataka, bez drugih distrakcija, čak i onih koje su nam u glavi? Kako započinjete svoj dan?
DOGODILA SE LJUBAV
Sjećam se dana kad sam saznala da sam trudna. Nije bilo neočekivano, ali svejedno se valjda nikad ne možeš dovoljno naviknuti na tu vijest niti istrenirati kako ćeš reagirati. Isto kao što možeš pročitati stotinu knjiga i priručnika o roditeljstvu, no nijedan te ne može pripremiti na koktel ljubavi, nesanice i brige koja te čeka. Neke se stvari jednostavno moraju iskusiti. Ne postoji knjiga koja će ti pružiti osjećaj, ma kako dobro napisana bila.
MOM NEROĐENOM
“Voljela sam te i prije tvog začeća. Voljela sam te dok sam iščekivala da uopće postaneš. Da Gospodar života udahne svoj dah u tebe.
ŽIVOT S PSORIJAZOM
Ovih dana se puno priča o hororima koje mi žene doživimo u rodilištu. Nažalost čini mi se da se najviše toga događa u Splitu, ili smo se mi posebno javljale. Danas neću pisati o svojoj traumi nego o tome šta se događa meni i mome tijelu nakon toga. Malo je reći da je porod stresan, a kada još uz to budeš loše sreće pa te zapadne doktorica koja te gleda kao da si životinja onda taj stres bude urezan u tvoje pamćenje cijeli život.
PRIČA O BALETU
Ušetala sam u jednu divnu priču baleta. U toj priči imamo curice koje plešu balet, imamo i solisticu HNK-a u Zagrebu, Saule Ashimova, koja je ujedno i baletna pedagoginja i koja je omogućila da je balet dostupan svima i upravo time ovu našu priču učinila divnom, toplom, ženstvenom, strastvenom, mekanom i nimalo stereotipnom.
vaginalni tekst
Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž. Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu. Dok me nije ta spoznaja udarila kao bumerang u glavu, iskreno sam mislila da volim sebe. Ok, tu i tamo koja kila viška,…
KAKO JAVNO ZDRAVSTVO ZADIRE U NAŠU INTIMU I STRUŽE JE, A MI NISMO ZAŠUTILE
Kad govorimo o ženskom reproduktivnom zdravlju, često se spominju tri uključene strane koje su jako često zaraćene. To su ginekolozi i porodničari, Rode (i druge aktivistice za ženska ljudska prava) te same pacijentice. Kako je moguće da te tri strane jako teško nalaze zajednički jezik, a svi uključeni imaju zajednički cilj – da što zdravija mama rodi što zdraviju bebu.
NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA
Ovo sigurno niste čule od niti jedne mame do sada na portalu, ali ja NIKADA NISAM HTJELA BITI MAMA, niti se UDATI. Strašno zvuči zar ne? Sad ću vam objasniti, pa će sve biti jasnije…
SLOBODA GOVORA (ZA SVE?)
Danima mi glavom prolaze razne misli, pomalo teške i zabrinute. Razmišljam o ovoj maloj zemljici, predivnoj i šarolikoj, koja je zapela u nekim davnim vremenima, u kojoj žive ljudi različitih sudbina, različitih razmišljanja, ljudi otvorenijih i oni jako zatvorenih pogleda na život. Zapravo, mislila sam da živimo u vremenima u kojima je nepotrebno spominjati osnovna ljudska prava, dostojanstvo, u vremenima gdje svatko ima pravo glasa, svog mišljenja…. Ali zapravo živimo u vremenima kada pod krinkom liberalnog imamo okove konzervatizma i primitivizma u sebi.
VRIJEME ZA MENE
Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.