Trenutno stojim ispred ormara, sa šalicom kave u ruci i ozbiljno razmišljam da sve elegantno polijem benzinom i zapalim sve što se nalazi unutra i krenem ispočetka. Jer, evo, ja stvarno više ne znam kako uporno mogu imati pun ormar i ništa za obući?! Srećom, benzina nemam. A i ne znam kako bih to opravdala mužu.
Nedavno sam, čisto iz znatiželje, napravila malo istraživanje na Instagramu. Pitala sam ljude bi li upisali svog sina na balet, te par razloga za koje mislim da bi možda bili krivci za upis, odnosno ne upis djeteta. I otprilike mi je 65% njih odgovorilo da bi upisalo. Super je to brojka i ako je tako, mogu stvarno biti sretna da naše društvo kreće u nekom novom smjeru. U smjeru gdje se podržavaju dječje odluke, afiniteti i želje, bez obzira na sve.
Sigurni smo da većina vas prati našu Sandru, supermamu dvojice dječaka i njezine bajkovite fotografije koje svakodnevno objavljuje na svom Instagramu @salty_air__. Iako se ne bavi profesionalno fotografijom, ova kreativna mama nesumnjivo posjeduje veliki talent i oko za lijepo. Stariji sin Fran prije par dana napunio je četiri godine, a njegova mu je mama organizirala rođendan kao iz bajke, u predivnoj istarskoj prirodi.
Kad biste upitali svoju mamu i/li baku “Koji su tvoji #familygoals” što bi ona rekla? “Što ti je to, ‘ćerce?” A nakon pojašnjavanja, sigurno biste došli do nekoliko generalnih i sveopćih želja kao što su da smo svi živi i zdravi, a ako bismo išli dalje, onda bi možda spomenula da ima dobar posao što bi podrazumijevalo da radi od 7 do 3 i može s njim platiti račune, da svi jedu “sa žlicom” barem jednom dnevno i da stigne pospremiti kuću. No, što #familygoals znači za našu generaciju? Naravno da i mi želimo da nam je obitelj živa i zdrava, a onda kreću razlike.
Pročitala sam puno mudrih izreka o prijateljima i prijateljstvu, ali istaknula bih izreku Elberta Hubbarda koji kaže: “Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.” Ima li u tome istine? Znaju li uistinu prijatelji sve o nama, dopuštamo li da nas vide u svim situacijama i stanjima? Nisam sigurna u to, znam samo da imati približno takve prijatelje je danas rijetkost.
Upravo sam završila s čitanjem bloga MISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla na fejs, gdje je jedna žena napisala kako toliko čita o tamnim stranama majčinstva da se pita hoće li ikada poželjeti imati djecu. Nije osuđivala niti ništa slično, već samo dala svoj osvrt na ono što čita u svojim internet krugovima. Što me navelo da razmislim. Kakvu ja sliku majčinstva dajem svojim prijateljicama bez djece? I hoće li one imati zbog toga veći strah od majčinstva ili samo realnija očekivanja? Sjećam se da sam jednom svojoj prijateljici Maji rekla: ajme moram prestat pričat o svemu tome jer ti nikad nećeš htjeti djecu. Razvit ćeš paranoju. To mi je tada bilo strašno smiješno,…
Mamin instinkt. Znat ćeš. Shvatit ćeš. Djelovat ćeš na vrijeme. Instinktivno ćeš reagirati. To sam sve čula po sto puta u trudnoći, u pripremama, a najčešće kad sam rodila. Nisam vjerovala, sumnjala sam. Što znači da sam, ustvari, sumnjala u sebe! Hoću li ja to moći, hoću li stvarno znati? Ali kako ću znati, koga da pitam, gdje da to pročitam, kako da saznam ili ono najgore – a kako to drugi? Evo pišem ovaj tekst, jer želim i ja biti dosadna i reći – “Znat ćeš odgovor na svaku dilemu, na vrijeme ćeš reagirati i sve će ispast baš kako treba! 100%!”
Bila sam otprilike na pola trudnoće kada sam prvi put osjetila taj pomak u glavi. Pretpostavila sam da su hormoni u pitanju pa nisam obraćala previše pažnje, ali točno se sjećam zašto sam to osjetila kao udarac. Listala sam nezainteresirano neki online dnevnik i skrolala kroz hrpu gluposti, kada mi je za oko zapela vijest o smrti bebe u Slavonskom Brodu. Nisam preletjela preko toga, već sam kiknula – Pročitaj više. Rasplakala sam se kao kišna godina, i nisam mogla spavati tri dana poslije.
Svom djetetu ne kupujem igračke. Ne zato što sam tako odlučila, nego mi je to prirodno. Igračke dobije na poklon od ostalih članova obitelji za Božić, rođendan i sl. Čak je i takvih igrački previše. I sve su, osim električnog motora i lego – kocki , zanimljive pune tri minute. Igračke ima u vrtiću, a uostalom, puno boravimo vani. Kupujem mu hranu, pretežno zdravu, ali hvala Bogu, znamo i zastraniti. Nek’ dijete proba sve.
Često čujem onu staru : Da ti nije glava pričvršćena za ramena, i nju bi zaboravila. To je vjerojatno istina. Zaboravljanje je počelo u trudnoći. Ali tada je bilo simpatično. Trudna plavuša nazove prijateljicu da joj kaže nešto važno, ali čim se poziv uspostavi, ona zaboravi što je htjela reći. Ili – trudna plavuša je opet zaboravila gdje je stavila ključ pa par minuta prevrće sve sastojke svoje torbice (a taj dan je uzela malu torbicu!) dok njen muž stoji pored nje s pet vrećica iz trgovine, ili trudna plavuša sjedne u restoran s prijateljima i naruči Margharitu, a kad pizza stigne ona se skoro rasplače jer je zapravo htjela 4 vrste sira, a zaboravila je da nije to naručila.