Nedavno je jedna od mojih dragih urednica izjavila da joj se čini da među nama mamama postoje dvije tabu teme. Teme o kojima se javno ne progovora niti ne piše, a to su seks i svekrve. Prvu ću ostaviti kojoj od kolegica kolumnistica, a sama ću eto, pokušati biti hrabra i progovoriti o svekrvama (da smo u kazalištu ili na filmu, na spomen same riječi bi zagrmilo i sijevnulo u daljini :-)).
Eto nas opet, uživo iz Nizozemske. Priznajem da prije preseljenja nisam previše znala o Nizozemskoj osim onih osnovnih stereotipa; puno tulipana, finih sireva i klompi. O samom mentalitetu ljudi bila sam potpuna tabula rasa, no sada već mogu ponešto podijeliti s vama.
Jutro nam započinje manje više isto već skoro dvije godine. Maleni se probudi, krene sa uobičajenom tjelovježbom koja uključuje skakanje mami i tati po glavi, nasilno otvaranje očiju koristeći prstiće, vikanje i čuđenje sunčevim zrakama koje se probijaju kroz rolete, i onaj najdraži dio – buđenje poljubcima.
Nitko nas ne može pripremiti na ono što dolazi poslije poroda niti ne bude uvijek sve onako kako smo zamišljale. Mnoge majke ne osjete odmah povezanost s djetetom niti se osjećaju spremnom za tu najbitniju ulogu u životu. Nažalost, ponekad nam ni naši najbliži ne mogu pomoći. Usamljenost, depresija, strah, tuga , tjeskoba znaci su postporođajne depresije koja se javlja kod jedne od deset žena. Jedna od njih je i Danijela, supermama osmomjesečne Ele, koja je s nama podijelila svoje iskustvo i svoju priču koja će zasigurno pomoći svima onim mamama koje se nalaze u sličnoj situaciji.
Pokušavajući umiriti dijete koje plače, roditelji često pronađu sulude načine u kojima oni, nažalost, ostanu uskraćeni za san. Ako ste, na primjer uspavali dijete u autu, i dalje vi ne možete spavati, jer vozite. Zato smo moj dragi i ja došli na ideju otvoriti Centar za održavanje bebinog sna.
Čak i prije našeg preseljenja u Amsterdam, znala sam da ću se zaljubiti u taj grad, ali nisam mogla predvidjeti kako će moji dečki reagirati na novo okruženje. Sada kad bolje razmislim, grad prepun kanala, parkova, u kojem se svuda krećeš na biciklu- naravno da je baš po njihovoj mjeri.
Onog dana kada sam saznala da ću dobiti sina, znala sam kako ga želim odojiti. Što ga želim naučiti. Zapravo, imala sam primjer i doma. Tata koliko god je glasan i oduvijek je bio snažnog karaktera, uvijek je bio pažljiv. I prema nama, svojoj djeci, i prema mami. Uvijek je držao kao kap na dlanu. Moram priznati da sam našla i takvog muža. Zato želim odgojiti i takvog sina. Poštenog, marljivog i kvalitetnog čovjeka. Naišla sam na tekst o tome što mama treba naučiti svojeg sina i to sam sebi u dnevnik zapisala. A sada dijelim i s vama. Malo sam prilagodila svojim stavovima. ali, mislim da ćemo se u većini stvari složiti.
Nedjeljom poslijepodne često imamo obiteljsko kino gdje svi zajedno ležimo na kauču, grickamo kokice i gledamo neki crtić. Ove nedjelje to je bio zadnji Shrek. U prvom dijelu crtanog filma opisuje se njihova nova rutina sada kada su on i Fiona postali roditelji trojki i kunem vam se da smo Shrek i ja imali trenutak u kojem smo postali jedno; on kao da je gledao ravno u mene, ja kao da sam osjećala svu njegovu težinu na vlastitim ramenima. Težinu rutine koja nas sve ponekad guši.
Obje sam trudnoće vodila kod iznimne liječnice. Vrhunska specijalistica uz koju nikada nisam imala sumnji i onih prešutnih pitanja koja lete u zraku. Ipak, vjerujem da nikada neću zaboraviti pregled na kojem je izjavila: „Društvo nije spremno za Downiće.“ Kao žena i kao liječnik, nije se slagala s odlukom pacijentice koja je, unatoč velikom postotku šanse da nosi dijete sa sindromom Down, odbila spomenutu amniocentezu jer ne bi pobacila.
Često čujem od drugih mama kako se osjećaju usamljeno u novoj okolini i iako se s jedne strane mogu poistovjetiti sa time, s druge strane opet ponekad žudim sa tim osjećajem. Da, željno iščekujem i nadasve cijenim trenutke u kojima imam privilegiju biti sama, jer ja živim sa/ za svoja tri mušketira.