Oznaka: roditeljstvo

LA kronike obitelji Petrušić: kad san postane realnost

“Lava. Djevojčica kojoj nisu postavili svijetle napretke već drugu godinu za redom ruši sve prepreke pred sobom i dokazuje da je nemoguće samo stanje uma. Nije lako, ne ide brzo, traži veliki rad – ali moguće je.” Započelo je kao jedan ludi san, a sad je taj san postao realnost. Dok sjedim u stanu tamo negdje preko bare, razmišljam o zahvalnosti koju je hrvatski narod probudio u meni. Nakon života u nekoliko europskih država i dalje tvrdim da našu srčanost, borbenost i zajedništvo nema nitko. Dokazali ste vi to ne tako davno, ostavljajući srce na terenu za naše dijete. I sad – sad kad je sve gotovo. Kad lijek teče njezinim tijelom i dalje procesuiram sve što se dogodilo. Naš život u Los Angelesu je trenutno buran i turbulentan, ali…

važnost mentalnog zdravlja djece sportaša

Mama i dijete sportaš Alarm zvoni, lijeno nedjeljno jutro je prožeto teškim kišnim oblacima i jakim vjetrom. Kuham sebi kavu i budim sina, tek mu je 11 godina, a dok ga gledam kako spava javljaju se slike njega kao male bebe. Sada je visinom skoro kao i ja, još godinu dana i prešišat će me.. Još jedno spremanje za košarkašku utakmicu, što je poprilično teško kad imate veliku spavalicu kao što je moj mali. Protezanje i ustajanje, lagani doručak koji mora dati dovoljno energije za narednih par sati, a opet ne smije biti pretežak niti stvoriti osjećaj težine u trbuhu. Umivanje i pranje zuba i uzimanje torbe i vode te nekog laganog snacka za međupauze te put pod noge. Krećemo i tišina postaje sve očitija. Moj inače jako pričljiv dečko…

povezujuće roditeljstvo – metoda odgoja zadovoljne djece, ali nezadovoljnih roditelja?

Povezujuće roditeljstvo ili gentle parenting – postoji li jedan univerzalan način odgoja djece? Sve mi koje smo ne tako davno rodile već od prvog plusića na testu bombardirane smo raznim internet savjetima što i kako s djecom. Od onih samih početaka što jesti u trudnoći, kako se pripremiti na porod, tisuće savjeta o dojenju, koje pelene koristiti i koristiti li ih uopće, dohrani i prehrani djece, treninzima spavanja i slično. Onda preživiš tu prvu godinu, ostaneš donekle zdravog razuma, dijete ti je živo, zdravo, raste i odjednom se nađeš u vrtlogu informacija o različitim vrstama roditeljstva te pod konstantnim upitima samog sebe hoćeš li ovime ili onime upropastiti svoje dijete te mu nanijeti neke doživotne traume. Društvene mreže su pune raznih stručnjaka i edukatora odgoja koji nam svakodnevno izbacuju nove…

nisam dobro, a dobro sam

Majčinstvo je prisutno u životima djevojčica mnogo prije nego što svjesno požele i počnu planirati majčinstvo. Od malih nogu navikle smo gledati na svijet i ulogu majke u crno bijelim tonovima: lijepi princ na bijelom konju, beba s roza mašnicom, zločesta vještica bez djece u crnom šeširu. U stvarnosti, majčinstvo je jedno od najkompleksnijih životnih uloga. Majčinstvo je vrtlog ugodnih i neugodnih emocija, koje može biti vrhunac samoispunjenja i omča za vratom. Ako želimo biti sasvim iskrene, moramo priznati kako majčinstvo sadrži sve boje. Ono nije crno ili bijelo, ono je istovremeno i crno i bijelo. Kada smo djevojčice, pripremamo se na majčinstvo i okruženi smo porukama kako nas jedino majčinstvo može usrećiti. Istovremeno, gledamo naše umorne majke koje u svakodnevici nisu sretne. Suočavanjem s majčinstvom prilikom odrastanja odbacujemo stare…

kakvo roditeljstvo se danas nosi? svemoguće i nemoguće.

Kao da biti mama i tata nije dovoljno zahtjevno samo po sebi? Umjesto podrške i razumijevanja u našoj okolini često nailazimo na savjete koji nameću još nerealnija očekivanja od naših vlastitih (dovoljno nerealnih!), osuđuju naša ili dječja ponašanja kao kakav odred za ćudoređe, ispravnost i besprijekornost – bilo da se radi o održavanju kućanstva, prehrani, poslu, partnerskim odnosima ili odgoju. Sve to uz krilaticu “Tako ti je to, a što si mislila?” ili još bolju “Tako je i nama bilo!”, i zaborav da je puno toga bilo drugačije, da se vremena, uvjeti i znanja ne mogu uspoređivati kroz stoljeća, ali i uz (ne)svjesno ignoriranje činjenice da to, ako ništa drugo, ne znači da “tako” treba biti i nama. Uz sve zahtjevnije životne uvjete u kojima podižemo djecu, sve veće zahtjeve…

zašto roditelji pucaju k’o kokice?

Zamislimo sljedeću situaciju na poslu: Naša uloga je jako važna, svi imaju visoka očekivanja i o našem uspjehu ovisi budućnost firme. No postoji caka: Nitko nam zapravo ne zna točno reći po kojim kriterijima će se vrednovati naš posao. Svi daju savjete, ali savjeti ne pomažu već patroniziraju. Važni smo, ali potplaćeni i prvi na udaru kritike ako nešto pođe po krivu. Da li bi u jednom momentu pukli kao kokica? Naravno da bi! Što kada isto vrijedi za roditeljstvo, uz ‘mali’ dodatak: Posao kojeg imamo nam je najvažniji na svijetu, s njime stvaramo jaku, posebnu emocionalnu vezu. Posao je odgoj našeg djeteta, odnosno dobrobit samog djeteta. Kao i kod posla, možemo se složiti da djeca jesu važna i da o njima ovisi budućnost. No postoji caka, odnosno jako puno…

ja sam mama koja se razvela i čije dijete živi s tatom…

O razlozima zašto je to tako, sada ovdje ne bih, ali znajte, tko god da čita, da je to bila jedna od najtežih odluka koju sam morala donijeti u svom životu. Od tada je prošla godina dana i 2 mjeseca i od tada svaki dan polako umirem iznutra i to ne zato jer je mom djetetu loše s tatom, daleko od toga, tata je super tata i malome ne fali apsolutno ništa, već zato što mi naprosto fali komadić mene, fali mi komadić srca, fali mi komadić duše, fali mi komadić svega što u meni postoji. I dok sam danas spremala igračke s kojima se igrao ovaj vikend dok je bio kod mene, gledam u njegove papučice i pidžamicu, i mislim se, Bože koliko ovo još može boljeti, i koliko…

imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva

Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne? Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj…

onaj jedan roditelj iz parkića…

Faza ”parkić” započinje negdje kod djetetovog prohodavanja i završava… nikad? Dobro, mora nekada završiti, vjerojatno kada se klinci osamostale, u starijim razredima osnovne škole. Leona ima sada već jedan zavidan staž djeteta iz parkića, a u zadnje 2 i po godine, kamo god da krenuli uvijek nekako magično završimo na toboganu. Ljuljačka je isto hit, kao i razno razne penjalice, klackalice i slično. Ja imam isti staž kao i Leona, samo u ulozi roditelja iz parkića. Dječja igrališta su jako opasna mjesta, no ne za djecu, nego za nas odrasle. Iz nekih izvlače ono najgore. I premda postoji već jedna dobra klasifikacija 10 tipova mama iz parkića, kao i tata iz parkića, ja bi se čas osvrnula na onog jednog specifičnog roditelja. Znamo svi o kome je riječ. Može biti…

projekt zvan savršen roditelj – jesmo li pretjerali?

„…Podignem maloga, onda ga držim ovako, al’ stručnjaci govore moraš ga držat onako, moraš ga držat onako…” Nastavak neću citirati kako bismo izbjegli mogućnost pogrešne interpretacije, iako sam poprilično sigurna da agresiju ni u kom obliku ne podržava ni Vojko V čiji hit Umoran sažima i živopisno opisuje većinu roditeljskih pokušaja za preživljavanjem u prvim godinama djetetovog života. Moram priznati, na gore citirani dio teksta mi kava izlazi na nosnice od smijeha. Ne mogu, a da se ne zapitam, jesmo li ikada bili okruženi s više samoprozvanih stručnjaka, tzv. stručnih savjeta i tzv. stručne literature na temu roditeljstva? Uz svo dužno poštovanje prema relevantnim stručnjacima i njihovim priručnicima (za razliku od onih na čiji rad se osvrćem u ovom tekstu), čini li se samo meni ili je danas odgajanje djeteta…