MAJČINSTVO

život s ADHD-om: savjeti jedne majke uoči početka nove školske godine

Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala prije 2 godine kad je F. krenuo u prvi razred. Novo poglavlje u životu našeg sina, uzbuđenje pomiješano sa: “Kako će to sve izgledati?”, “Hoće li se F. snaći?”, “Kako će se zvati njegov najbolji prijatelj?”, “Kako danas izgledaju knjige?”… Tisuću pitanja je bilo u mojoj glavi, ali nijedno da bi moglo biti nekih prevelikih izazova. Pa kako i bi, kad smo suprug i ja, djeca sustava i školu smo odrađivali po PS-u. No, život piše čudne priče, stavlja pred nas izazove koji nam služe da narastemo. Prvo polugodište smo više puta bili pozvani u školu jer je F. napravio ovo ili ono. Neugoda i sram pomiješana s nemoći i općeniti osjećaj kao da me netko bacio iz aviona bez padobrana bio je moj…

ne zabijaj glavu u kolica gdje je beba i ostala pravila kojih bi se drugi trebali držati

Dolaskom mojih blizanki na svijet susrela sam se sa sveopćim oduševljenjem ljudi oko sebe. Obitelj i prijatelji su znali od početka da se očekuju dvije bebe, ali poznanici i susjedi na kvartu tek su shvatili kad sam gurala dupla kolica. Od raznih komentara slučajnih prolaznika do zavirivanja u košare, moje se strpljenje topilo kao sladoled ovih sedam mjeseci pa sam sada živčana mater troje dječice koja grize pri samom tuđem pogledu na blizanačka kolica. Znam da ove moje kolumne čitaju prvenstveno mame, no nadam se da će i pokoja osoba koja to nije naići na ove naredbe koje bi se trebale poštovati. 1.Ne zabijaj glavu u kolica gdje je/su beba/e – zaista ne razumijem potrebu nepoznatih ljudi da pomno promotre novorođenče/dojenče gurajući svoje lice u intimnu zonu čeda. Ne shvaćam…

djeca dobrih majki mirišu na omekšivač

Nepeglanje je među majkama danas postalo jako popularan fleks, kako bi djeca rekla. Jako hip i trendi. Po rođendanskim kavama, dok čekaju djecu iz škole ili na Instagram storijima sve se redom hvale kako ne peglaju djeci robu. Neke vrte mašinu na 400, neke imaju sušilicu ili pretjerano elaborirane metode sušenja na štriku, a neke naprosto nije briga ako im djeca idu okolo zgužvana. Nekad se u tim pričama čini da opeglanu djecu imaju samo one dokone i one bogate, što imaju tete za peglanje. Gubi se onaj stari, dobri osjećaj za pristojnost i držanje do sebe i svoje obitelji. Ona dobra stara vremena kad su se majke zaista brinule za obitelj. Kad su gaće i čarape bile besprijekorno bijele, a košulje uštirkane. Misle li ove majke danas o tome…

mama na sezonskom radu

Kao mama koja se bavi sezonskim radom, svakodnevno hodam po tankoj žici između obaveza prema poslu i dubokih želja da budem prisutna za svoju obitelj. Nema ničeg jednostavnog u tome da balansiram između ‘mame koja se brine’ i ‘žene koja treba raditi’. Osjećam teret grižnje savjesti kada se čini da se satovi brže vrte dok se primiče vrijeme večernje smjene. Nikad nisam ni zamislila da ću postati mama koja se često vidi s djecom u rukama dok prelazim prag vrtića. Ponekad, priznajem, mislim da bi trebalo postojati super herojsko odijelo za ove trenutke. Onda se prisjetim da je moja super moć upravo ta što mogu biti dvije osobe u jednom tijelu: radnica koja vodi svoj posao s posvećenošću, ali i mama koja svom sinu pruža bezgraničnu ljubav. Slobodne večeri su…

spavaj kao beba

Tekst je posvećen Anji koja se, bude li pomno čitala, još uvijek stigne naspavati “Hej Iris, kako Luna spava?” pita me preko govorne poruke umornim glasom moja prijateljica koja je nedavno rodila drugo dijete i sad ima two under two situaciju. “Slušaj”, govorim joj ja, “Luna je navečer najkasnije do osam i po’ u krevetu. Kupili smo joj ručni sat tako da ona nas obavijesti kad je vrijeme spavanja. Ode oprati zube, sve nas pozdravi i izgubi se u sobi. Za noćno piškenje si stavi pelenu da nas ne probudi kad povlači vodu na wc-u. Ujutro ustaje prije svih, peče kroasane i kuha kavu. Standardna devetnaestomjesečna beba iz priručnika, rekla bih.” Pomalo zlurado se smijuljeći, stišćem send na mobitelu i nestrpljivo očekujem odgovor. Istina je, naravno, posve drugačija; Luna se…

moje dijete kreće u prvi razred

“Obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah.” Koliko se moj mindset promijenio i koliko moja razmišljanja sada uključuju brigu za dva pilića koja trebam usmjeriti u ovaj svijet dokazuju moji strahovi i briga u vezi jednog novog životnog poglavlja koje za nas starta za mjesec i malo više dana. Jer taj period koji nam slijedi uključuje odlazak i puštanje mog prvijenca u onu školu za koju ne znam kako i koliko će joj životnih utakmica donijeti u životu. Naravno, obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može…

Grgur Ninski i sveta krava na balkanski način

Lunino rođenje i prvih šest mjeseci njezina života proveli smo u Njemačkoj. U Njemačkoj gdje su ljudi malčice suzdržani prema bebama, psima i ostalim slatkim stvorovima koji napučuju njemačku zemlju. Kako da ih najjednostavnije opišem, decentni su. Suptilni. Ignoranti bi isto odgovaralo opisu. Kad vas vide s bebom, uglavnom će se pristojno nasmiješiti i skrenuti pogled. Tu i tamo (vrlo rijetko) netko će oduševljeno viknuti: “Oooooo zis is a baby!” Odmah znate da je to moderan Nijemac koji posjeduje zavidnu razina znanja engleskog jezika i vjerojatno je proveo neko vrijeme u inozemstvu. No to je to, više od toga vjerojatno nećete dobiti. Obzirom na desetljeće života provedenog u toj zemlji, rekla bih da sam se i ja malo ponjemačkila (znam da ovo nije riječ). Ne bih rekla da sam postala…

kako nas naša očekivanja zeznu?

Tema očekivanja je nepresušna tema kad pričamo o sebi i bilo kojem odnosu. Stoga, bilo da se radi o odnosu koji imaš sama sa sobom ili odnosima s drugim ljudima, imamo neka očekivanja. Sasvim je prirodno i normalno imati očekivanja i imat ćemo ih zauvijek. Iako bi nam ponekad bilo najbolje da ih nemamo. Kad potegnem ovu temu na savjetovanju s klijenticama uvijek mi postave pitanje u otporu „što da onda uopće nemam ni jedno očekivanje?“. To nikad nije bilo rješenje, ali je rješenje u redefiniranju očekivanja. Koja sve očekivanja imamo: od sebe od drugih ljudi ona za koja vjerujemo da drugi ljudi imaju od nas. Ako sam rekla da su prirodna i normalna, znaš zašto se razočaramo, što nas to zapravo zezne? Zato jer ta očekivanja prečesto kreiramo na…

zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Ne znam ni sama odakle krenuti svoju priču o vjeri u sebe i slušanju svog instinkta, ali znam da već dugo želim podijeliti svoje iskustvo s najmlađom kćeri u nadi da će baš onoga koga bude trebalo potaknuti na djelovanje. Moja mlađa kćer je rođena prije godinu i pol dana, te usprkos visokorizičnoj trudnoći i heparinskoj terapiji na kojoj sam bila od četvrtog mjeseca trudnoće ona se rodila zdrava i sasvim urednog razvoja. Ona je naše drugo dijete, i nekako, prirodno mi je bilo da sam njen razvoj i sve njeno uspoređivala sa starijom kćeri, premda sam svjesna i znam da je svaka od njih „svoja“, i da ništa nije moralo biti jednako, od spavanja, cicanja, posjedanja, puzanja i prohodavanja. Kad se beba rodi uvijek postoji taj period prilagodbe i…

moj potpuno prirodni porod…u Japanu

Sedam mjeseci nakon došlo je vrijeme za nastavak priče o tom legendarnom porodu u Japanu. All natural stvar ako se sjećate. Primijetila sam da jedan dio čitateljstva nije shvatio da all natural nije bio moj izbor nego da je to jedini izbor. Spremno sam dočekala i taj dan, “termin”. Nije bilo lako, znate kako kažu: “svaki mjesec u prosjeku traje 30-31 dan, samo zadnji mjesec trudnoće traje 1453 dana”. Tako je i bilo, samo što je moj dječak odlučio da može trajati i 2453 dana. Prošao je 37. tjedan, to je to, od sada se porod smatra “u terminu”. Ali prošao je i 38., 39., 40., krenuo je 41. Spavanje je postajalo sve teže. Odlazak doktoru svakih nekoliko dana, ali bez promjena. Odlučeno je, prije ulaska u 43. tjedan –…