Svom djetetu ne kupujem igračke. Ne zato što sam tako odlučila, nego mi je to prirodno. Igračke dobije na poklon od ostalih članova obitelji za Božić, rođendan i sl. Čak je i takvih igrački previše. I sve su, osim električnog motora i lego – kocki , zanimljive pune tri minute. Igračke ima u vrtiću, a uostalom, puno boravimo vani. Kupujem mu hranu, pretežno zdravu, ali hvala Bogu, znamo i zastraniti. Nek’ dijete proba sve.
Često čujem onu staru : Da ti nije glava pričvršćena za ramena, i nju bi zaboravila. To je vjerojatno istina. Zaboravljanje je počelo u trudnoći. Ali tada je bilo simpatično. Trudna plavuša nazove prijateljicu da joj kaže nešto važno, ali čim se poziv uspostavi, ona zaboravi što je htjela reći. Ili – trudna plavuša je opet zaboravila gdje je stavila ključ pa par minuta prevrće sve sastojke svoje torbice (a taj dan je uzela malu torbicu!) dok njen muž stoji pored nje s pet vrećica iz trgovine, ili trudna plavuša sjedne u restoran s prijateljima i naruči Margharitu, a kad pizza stigne ona se skoro rasplače jer je zapravo htjela 4 vrste sira, a zaboravila je da nije to naručila.
Prije par dana, šalje meni moja draga prijateljica link na jedan članak o odgoju, majčinstvu i svim ostalim uobičajenim temama jedne mame. Pritom šalje – “što misliš o ovom tekstu?” Krenula sam čitati. Sve mi je bilo jasno od prve rečenice. Još jedan u nizu popularnih #momshaming tekstova. Ovog puta u izvedbi jedne mame. Nedavno se slična rasprava povela na našim društvenim mrežama na račun ljetovanja s djecom. Znate, nikada mi neće biti jasno zašto se ne može prihvatiti da smo različiti? Mi smo jedinke, svaka od nas je sa svojim genetskim kodom specifična. Tako i naša djeca. Različito reagiramo, različitih smo obiteljskih situacija, različiti smo karakteri. Čini nas sličnima samo činjenica da smo majke i rekla bih da prolazimo kroz isto, zar ne? Muče nas ista pitanja i imamo…
Otkad se Vito rodio, već svi i znaju, prošla sam uspona i padova s vlastitim emocijama. I nijednu od njega nisam skrivala. Od rođenja i moje postporođajne depresije i drame oko apsolutno svake i najmanje roditeljske odluke, suza i bijesa, tuge i radosti, vidio me u svakom – najboljem i najgorem izdanju. Znam da mame često u kupaonu bježe plakati, a znam da me i moja upozoravala, nemoj plakati pred njim. Ali znam i to, da oni ionako sve osjećaju. I našu radost i tugu, sigurnost i nesigurnost, ali i iskrenost. A ja želim odgojiti iskreno dijete.
Krenula sam izlaziti u srednjoj školi. Bila sam gimnazijalka s odličnom, zaštitnički nastrojenom, pretežno muškom ekipom i moja mama im je vjerovala. Vjerovala je i meni pa sam tako mogla izlaziti redovno – ne predugo, ali redovno. Granica se pomicala nekim prirodnim tokom i nikad se nisam mogla žaliti da mi netko nešto brani, da mi se ograničava sloboda ili što već. Ali ja sam svoje izlaske temeljito odradila. Mislim da kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje ne mogu nabrojati sveukupno pet vikenda da nisam bila vani. I petak i subotu. Odradila sam parkiće i u snijegu do koljena i na plus trideset u ponoć. Najsmješnije, iz ove perspektive, je činjenica da nisam probala alkohol do osamnaeste. Ali sam se družila.
Kada zamišljam idealan odmor s djecom, zamišljam ga bez pakiranja, bez natrpavanja dodacima za djecu, bez kuhanja i s puno maženja, smijanja i izležavanja. Ali, kako smo sve jako dobro uzpoznate kako izgleda “odmor” s djecom, ovakva sanjarenja najčešće ostanu samo sanjarenja. Osim ako imate idealno dijete koje nikada ne prolazi tantrume, koje vas uvijek pozorno sluša i koje nikada nije nervozno. Nakon ljetovanja od kojeg sam se poprilično umorila, ali koje nam je donijelo jako puno divnih uspomena i od kojih u konačnici uvijek pamtimo samo one lijepe stvari, odlučila sam odvesti svoju obitelj na još jedan odmor. Odmor koji će imati takvo značenje za nas dvoje, a djeca će uživati.
Za početak, bitno je reći da sam ja optimist. Vjerujem da sami kreiramo svoj život i svoju okolinu. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne. Ne možemo utjecati na mjesto rođenja, na primjer. Ponekad mislim kako bi baš bilo super da sam rođena u SAD-u, ili na nekom egzotičnom otoku. Toliko stvari bi mi bilo jednostavnije, dostupnije… Ali džabe mi sanjarenje, kad sam rođena u Lijepoj Našoj. Ali ok, tu sam gdje jesam, i zadovoljna sam. Većinom.
Nisam hejterica, kunem se. Ali svaki put kad vidim mamu helikoptericu, okrenem malo očima i pomislim ‘joj daj pusti to dijete da pokuša samo i pomakni se malo’. Mame helikopterice su onako, u narodu prozvano, one mame koje stalno lete oko svoje djece i paze na svaki njihov korak, nadgledajući ga i pazeći da si nešto ne napravi. I dok je strah za vlastito dijete razumljiv sam po sebi, svaka majka zna taj osjećaj, pitam se kako se zapravo osjećaju ta djeca i poimaju li ona zapravo da nisu samostalna? Možda se mogu popesti na treću stepenicu, ali dok znaju da su majčine ruke iza njih, jesu li zbilja to uspjeli skroz sami?
Rujan. Prohladno jutro. Prvi dan nove školske godine. Sjedim za stolom, ispijam šalicu kave, zamišljam scenarij nakon buđenja najmlađih i pokušavam se pripremiti za početak novog hektičnog perioda. Sa nostalgijom gledam u fotografiju koja je obilježila protekle dane. Ovogodišnje ljeto zauvijek ću pamtiti kao vruće, radno i iscrpljujuće, ali i po predivnoj priči ispričanoj tijekom kratkog i spontanog izleta na more.
Kada svoje dijete spremate za prvi dan škole i vrtića ili na prvo samostalno putovanje i pritom se trudite učiteljici priuštiti što manje glavobolje a sebi što manje poziva, shvatite koliko su u roditeljskom životu male stvari važne. Baloo Labels d.o.o. Željke Žagar je pravi način da si ove godine olakšate početak školske i vrtićke godine i učinite ju zanimljivijom uz vesele i originalne personalizirane naljepnice.