To je trebao biti jedan sasvim običan vikend. Veselila sam se što su vremenske prognoze najavljivale izuzetno toplo, sunčano, skoro pa proljetno vrijeme. Savršen vikend koji ćemo definitivno provesti izvan kuće ili otići na izlet. Dok smo pili prvu jutarnju kavu i radili planove dolazi vijest o pojavi koronavirusa u Italiji. I to u našoj regiji Veneto. U jednom malenom mjestašcu nedaleko od nas – Vo’ Euganeo (ili kako ga sada mnogi zovu Vohan). Potvrđeno je da su zaražene dvije starije osobe. Kako? Ne zna se još. Kako sati odmiču broj zaraženih i to onih s kojima su zaraženi bili u kontaktu, sve je veći. U međuvremenu jedna od te dvije osobe umire. Traži se nulti pacijent. Svi kinezi koji su nekako mogli doći u doticaj sa zaraženima rezultiraju negativni…

Nedavno sam pisala odu mužu, nakon koje sam dobila zaista jako puno poruka i komentara, no moram se opet nadovezati na tu temu. Neke od mojih pratiteljica su mi rekle da moj muž nije ništa posebno (vjerujte, meni je poseban, zato i nosim njegovo prezime), da njihovi puno više rade oko djece, a neke su mi slale poruke da blago meni, njihovim muževima se ne da ništa osim odmarati kad dođu s posla. No, čudim se ženama.  Nemali broj puta sam od prijateljica/poznanica/kolegica čula komentar: ‘joj tvoj Julian se baš posvećuje djeci‘, ‘tvoj muž baš dobro hendla Lukasa‘, ‘tvoj muž baš ima volje‘. Neki dan sam otišla u dućan i blagajnica mi je rekla: ‘oooo, moram vam pohvaliti muža, kako on točno zna što treba kupiti‘. Zinula sam. ‘Molim, pa…

Sve do sada već davne 2012. godine, nisam bila svjesna koliko su žene-majke „svesrdna i gorljiva“ socijalna skupina s tendencijom ulaska u kategoriju „opasnih“. Žene-majke su redom sve bez mane te strah i trepet muževa, teta u vrtiću, zdravstvenih djelatnika i (ta-ta-ta-ta) DRUŠTVENIH MREŽA. Čvrsto vjerujem da ni raspad naše Vlade, ne može izazvati toliku „gungulu“ koliko jedan“ bezopasan“ i (naizgled) „nevin“ post na Facebooku. Tako je nedavno post jedne majke, na već spomenutom Facebooku, izazvao pravu malu bujicu prozivki, podrške, krajnosti, osude, veličanja i drame. I sve to zbog „dijeljenja“. Naime, dotična je majka, odvela svoga sinčića u park te doživjela ono što ona naziva neugodnom situacijom u kojoj su malenome prišla nepoznata djeca želeći se igrati njegovim igračkama. Maleni to nije želio te ga je ona svesrdno podržala…

Nedavno me je muž za stolom preko doručka, nonšalantno upitao koji mi je danas plan. Bilo je oko 8.45 ujutro, dok smo još uvijek ispijali prvu kavu taman prije nego je on trebao sjesti u auto i odvesti se na posao. Mi naime ne žurimo nikamo. Djeca se bude kada su spremna, a moj muž nerijetko ostane zadnji pa ustane nešto pojesti, skuha si kavu za van i odveze se nakon što su gotovo svi već stigli na posao pa najveću jutarnju gužvu izbjegne u širokom krugu. Tako nije oduvijek bilo. Naša jutra su često bila ona puna stresa, između neopranih zuba, raščupanih kosa i šmrkavih nosova preko lunch boxova i rasparenih čarapa, 5 minuta prekasno i nerijetko u ljutnji. Sjećam se svega vrlo dobro, ali malo čemu od toga…