INSPIRACIJA

AH TO CIJEPLJENJE!

Ovu bih temu nazvala kontroverznom. Zašto? Zato što izaziva toliko burnih reakcija i onih koji su za cijepljenje i onih koji su protiv cijepljenja, burnije od Thompsonova pjevanja na dočeku Vatrenih (jer pjevanje se brzo zaboravlja i ne utječe ni na čiji život, a s cijepljenjem naravno nije tako). Ovdje neću pisati o tome trebaju li se djeca cijepiti ili ne, što ako se ne cijepe ili cijepe. Pisat ću o mukama roditelja koji se u svim današnjim informacijama o cijepljenju izgube i ne znaju što bi, a svi oni žele svojoj djeci najbolje, a mislim tko ne želi. Jedan od tih roditelja sam i ja.

KAD ĆE DRUGO DIJETE?

Ova rečenica odzvanja u mojoj glavi zadnjih pet godina. Vjerojatno čim mi je sin prohodao, ovakva pitanja postala su uobičajena i svakodnevna. Pitali bi me oni koji me poznaju i oni prolaznici koji valjda nemaju pametnijih pitanja pa pitaju takvo pitanje. Ježim se od takvih pitanja, to pitanje ne mogu više čuti. Negdje sam čula da 90% razgovora između ljudi započinje o vremenu i vremenskim (ne)prilikama, pa što i mene ne pitaju o vremenu, mogla bih satima o vremenu pričati, ali nažalost nisam te sreće, pa mene pitaju to famozno pitanje: KAD ĆE DRUGO DIJETE?

VATRA U MENI

Otkako sam rodila, često razmišljam o nasljeđu. Točnije, osjećam ga. Ne ono materijalno, opipljivo, već nematerijalnu baštnu u različitim oblicima. Najčešće je njena nuspojava samo jedna; doživljaj, odnosno emocija. Uvijek sam tome pridavala važnost, no ne do te mjere da se rasplačem kad čujem zvuk istarske ljestvice na harmonici na manifestaciji koju odrađujem u sklopu poslovne obaveze (što baš i nije najprofesionalnije) ili da se naježim i natopim oči razmišljajući koliko bi se pobjedi Vatrenih veselili oni kojih više nema, a koji su najviše zaslužili doživjeti ju.  

50 NIJANSI MAJČINSTVA

Realno, sve smo to prošle. Prije negoli smo postale majke gledale bi one koje to već jesu i u puno situacija mislile da ćemo mi to znati bolje. Baš kao i kad smo bile tinejđerke i kad smo znale da naši starci nemaju pojma i pričale kako „mi nikad nećemo svojoj djeci ovo ili ono“… Ukratko, mislile smo da smo kužile stvari, a pojma nismo imale.

KAKO SAM POSTALA SRETNICA

Vedran Ćorluka unio se u kameru i rekao: ‘Franka, nisam se zdrobio, na kavi sam!’ A zatim nastavio otkidati na Ima li nade za nas. Kao i većina nacije, krepala sam od smijeha, a onda proslijedila video mužu uz ohrabrujuću konstataciju. Vidiš da se svako pravo muško boji svoje žene i mora javljati stanje stvari dok je ‘na kavi’. Vedran Ćorluka upravo je postao heroj svakog uparenog mužjaka koji između rundi šalje poruku ‘živ sam, sve je ok, neću dugo’. Junak svakog onog koji se izvlači da mu žena ne da van kad mu se zapravo ne da. Idol svakog onog koji zna da nosi hlače u vezi, ali se istovremeno malo boji vlastite žene. Jer dobro je poznato da u svakoj ženi viri vrag pa ne treba tjerati mak na konac.

MOJ OTOK SREĆE

Sjedim za kuhinjskim stolom i pijem svoju treću kavu danas. Razmišljam o tome što me sve čeka ovo ljeto. Moja TO DO LIST glasi: Kupiti školarcu torbu ✔ Kupiti radni stol × Urediti dnevni boravak  → (u tijeku) Otputovati na moj otok → (ubrzo) Pročitati nekoliko knjiga × Manje živciranja, više uživanja × Popiti toplu kavu × Ali istina je da je moja jedina ljetna želja otputovati na moj otok.

NA VJETROMETINI OSTALIH

Jednom kada postaneš roditelj, jednom kada postaneš mama kreće nova škola. Učiš. Učiš kako odgajati te male ljude, učiš kako preodgajati sebe, učiš kako s osmijehom odgovoriti na zajedljiv komentar, na kritičan komentar, na intiman komentar. Jednom kada postaneš mama, počneš stvarati debelu kožu za sve šamare koji te čekaju. 

LIJEPA TRUDNICA LIDIJA ISPRED OBJEKTIVA TEE JO

Već smo nekoliko puta pisale o darovitoj fotografkinji Tei (ovdje i ovdje), specijaliziranoj za newborn fotografiju – Little People by Tea Jo, no ovaj put pred njezin objektiv stala je jedna divna trudnica, supermama i blogerica Lidija Tomas Matijević (Lili Halo Decoration). Lidija će uskoro po drugi put postati mama još jednog malog dječaka, a s njom smo popričale o trudnoći i promjenama na tijelu koje ona donosi. 

TI SI SRCE MOJE, JA SAM TVOJE

Sunce me grije kroz staklo automobila kojime jurim s jedne poslovne obaveze na drugu i proklinjem se što sam krenula raditi, što još nisam bila doma, u sebi psujem ovo patrijarhalno društvo, u kojem majke ne prolaze “lišo”, u kojem, bit ću iskrena, ni sama nisam imala dovoljno razumijevanja za radne kolegice majke, dok sama to nisam postala. I nije da mi je potrebna pomoć i podrška, toga mi, srećom, ne nedostaje. Ni od obitelji ni radnih kolega. Ono što mi treba je VRIJEME s mojim djetetom. Imam grižnju savijesti za svaku minutu manje s njime, fali mi do boli…

BITI UČITELJ-RODITELJ

Razgovaram danas s jednom mamom i pričamo, o čemu drugome, nego o našim dječacima, koji uskoro kreću u školu. Zato nam je glavna tema u posljednje vrijeme – ŠKOLA. I pričamo o tome koliko su naši vrijedni budući prvašići riješili radne listiće u vrtiću, koji se moram istaknuti rješavaju na dobrovoljnoj bazi. Kažem kako se moj nije previše naprezao tijekom godine, pa ima više praznih stranica. I nadodam kako zaista neću forsirati, da baš ta riječ, da nauči i čitati i pisati, jer uostalom nisam ni ja sama znala dok nisam krenula u školu. Kaže meni na to moja prijateljica: „Pa da, imaš pravo, i pogledaj se sada, završila si fakultet i učiteljica si!“ Mislim si gle, zaista, ali kad se sjetim mojih muka u prvom razredu, odmah me zaboli…