INSPIRACIJA

Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog. Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.

Uvijek sam zamišljala da ću kad odrastem živjeti u velegradu, odnosno u gradu koji živi cijelu godinu ili gdje me ‟nitko” neće znati. Ali moj životni put bio je drugačiji. Krenimo redom, odrasla sam u malom gradu na zapadnoj istarskoj obali, koji je udaljen samo 10 km od slovenske granice.

Svaki je roditelj uzbuđen i ponosan kad mu dijete kreće u školu. Dijete dobiva novu ulogu u životu, ulogu učenika pa je i ono uzbuđeno te se veseli velikoj promjeni u svom životu. Prije tog velikog dana mnoge roditelje muči isto pitanje – ŠTO MOJE DIJETE MORA ZNATI PRIJE POLASKA U ŠKOLU? Naravno da većina tu misli na znanje o slovima i brojevima te vještinu čitanja i pisanja. Trebaju li djeca išta od toga znati? Ja ću vam reći svoje mišljenje sa stajališta učiteljice.

“Ovo je tvoj grad sine”, šapućem čupavoj glavici (što, kažu, objašnjava žgaravice za vrijeme trudnoće) naslonjenoj na moje rame. Dva ujutro, znojim se, mislila sam tada od vrućine, potpuno nesvjesna koliko sam slaba i iscrpljena (i koliko ću tek biti…) Rekavši “grad” zapravo sam mislila na osvijetljene dizalice brodogradilišta Uljanik jer je sve osim njih bilo u mraku. Pomislih tada kako sam prestrogo nastupila kad sam kao novinarka prilikom velebnog puštanja u pogon blještavila “pulskih divova” jednu od Uljanikovih glava (koja sad neće u medije) upitala nije li taj novac mogao otići negdje drugdje, u nešto korisno, u nešto što nije samo lijepo, jer ipak se radi o novcu iz džepova Puljana. Sad znam da nisam bila prestroga, bila sam kamilica…

Neke pametne majke odluče da ako su na porodiljnom, na porodiljnom su. Ne rade dodatne poslove sa strane, odmaraju i spavaju kad im bebe spavaju. To su pametne majke. A ja? Krenimo redom…

Dok se bliži prvi rođendan našeg bubača, postajem pomalo nostalgična. Navečer prije spavanja gledam njegove slike. To stvarno nisam mislila da ću ikada raditi! I opet sam se primila slaganja slika u album, da, kao, to više završim. A zapravo mi je to samo izlika da stalno mogu pregledavati bubačeve fotografije.

Svaki je roditelj najosjetljiviji na dijete kad je ono bolesno. Tad bi mu i zvijezdu s neba skinuli samo da mu bude lakše i da čim prije ozdravi. Moj se prvorođenac prvi put razbolio sa šest mjeseci. Bila je to samo trodnevna viroza. Ovo SAMO kažem iz današnje perspektive, a tad to nije bilo SAMO, već SVE, kao da je kraj svijeta. Tri dana i tri noći bdjeli smo nad njim te provjeravali diše li. Kad je krenuo u jaslice, krenule su i upale uha. Ne tako česte, ali dovoljno da bih više istražila o tome. Nije mi se svidjelo što i za malo crveno uho, bez vađenja krvi, dobije antibiotik. Razumijem da upale uha nisu bezazlene i da pedijatri žele pomoći, ali upala uha može biti i virusna pa…

Nedavno sam s djecom bila u parku, i kako to obično biva, pričam s drugim mamama, zabavljam bebu u kolicima, imam oči na Lukasu koji ide od sprave do sprave i koji se priključuje svakoj grupi djece. Lukas ima, za one koji ne znaju, 2 godine i 4 mjeseca. Priča apsolutno sve i nije mu problem pratiti stariju djecu i sudjelovati u njihovim razgovorima. Tako se nedavno priključio grupici devetogodišnjaka koju su činila dva dječaka i djevojčica. Pitao ih je što rade i rekao im da je on pojeo sladoled od vanilije.