Biti roditelj strašno je zahtjevna uloga, koja zahtijeva konstantan rad na sebi. Ponekad pomislim da smo u srednjoj školi trebali imati predmet ‘samokontrola’ koja bi nas učila važnosti takvoga ponašanja u određenim situacijama. Neke od tih situacija su opetovano i uzastopno ponavljanje jednih te istih riječi svome djetetu:
Najveća radost je čuti svoje dijete kako se smije. To je možda najljepši zvuk na svijetu. Čak i kad ne znaš zbog čega se dijete smije, kad ti zvonki zvuci ispune prostoriju, ne možeš ostati ravnodušan. Dječji smijeh je najveći lijek za dušu. I baš zbog toga, roditelji će učiniti SVE da ga čuju. Stotridesetisedam puta ću pasti s istim intenzitetom na pod ili ću beskrajno puno ponavljati jednu te istu riječ koja ju toliko nasmijava. Cijelo popodne ću joj govoriti “Ku-ku!” i praviti se da ju ne vidim, glasat ću se bolno visokim tonovima, glumit ću joj tu žirafu koju toliko voli, ma visit ću sa stropa ako treba, samo da ju čujem kako se smije.
Vjerojatno jedina stvar oko koje će se svi Hrvati složiti jest činjenica da je u Lijepoj Našoj puno toga „trulo“ i nevaljalo. Vječite prepirke ovih i onih, nezaposlenost, minimalni rast BDP-a, tisuću i jedna reforma koja se nikada ne provede, velike seobe naroda, visoke cijene, (pre)niske plaće, ljetne i adventske gužve, golišavi turisti, manjak liječnika, nepotizam, zaštićene elite, Obiteljski zakon, definicije braka… Ima li išta što je u Hrvatskoj dobro? Barem OK. Možemo li barem za nešto zaslužiti taj bijedni spoj dva slova? Nedavno sam pogledala zastrašujući dokumentarac. Obzirom da me većina vas ne poznaje, moram vas upozoriti da sadržaju takvog tipa,vrlo često pristupam s određenom dozom nevjerice jer su isti puno puta snimani suviše subjektivno i uz premalo objektivnih dokaza. Ovoga je puta bilo drugačije. Postoji mogućnost da sam…
Jutro. Navila sam budilicu rano, kako bih u miru mogla popiti prvu jutarnju kavu, isplanirati dan i možda prekrižiti poneku stvar s moje to do liste (obično vezane uz kućanske poslove). Budilica zvoni, odgađam…zvoni i druga, samo još 5 minuta. Sinoć sam kao i uvijek zaspala u 2 ujutro. 5 minuta se pretvara u 20 min. Brzo se iskradam iz kreveta, radim kavu, popijem prvi gutljaj i čujem: mamaaa, mama, mama. Dolazim u krevet, naravno nema šanse da ga još malo uspavam, hoće dolje. „Mama Pepa, mama kaša“.
Nemam puno iskustva s malom djecom. Priznajem. Čak ne mogu reći ni da djecu nešto posebno volim. Slatki su dok se smiju i igraju, a kad plaču i divljaju, radije ne bih bila u blizini. To se sve polako počelo mijenjati otkad radim u školi i posebno otkad sam postala mama. Djeca su mi postala još slađa, a s ovim drugim se moram nositi, i poslovno i privatno, htjela – ne htjela.
Sjedim danas sa svoja dva dečka u parkiću, u blizini svoje osnovne škole. Stariji se igra, mlađi spava. Ulazim s L u drvenu kućicu i slikam ga, jer, baš je štosna fotka. Pita me što piše na kućici, jer drvena kućica je sva pošarana. Krenem čitati i ne znam što reći. Vratilo me to u doba kada sam išla u osnovnu školu. Bilo je tu puno lijepih uspomena, ali bilo je i onih koje sam željela zaboraviti, a koja ostavljaju gorak okus u ustima.
Bio je to još jedan dan ispunjen negativnom energijom nezadovoljnih ljudi, nekulturnih riječi, loših i tužnih vijesti o posljedicama nasilja i neodgovornosti, crnih i pesimističnih prognoza, javnih prepucavanja, nestručnih rješenja, pogodovanih poslova, terminalnih zdravstvenih dijagnoza, ljudi gladnih doslovno i figurativno… mogla bih nabrajati unedogled, no ono što me posebno dotaklo bilo je dijete koje me kod kuće dočekalo emotivno povrijeđeno jer je svjedočilo zlostavljanju psa od strane njegovog vlasnika u blizini škole. Gledajući me suznih očiju, tražilo je objašnjenje.
Tog sam dana samo čekala da ga ponovno vidim. Nisu prošla ni dvadesetičetiri sata, a već mi je nedostajao. Nisam znala što očekivati niti kako se ponašati, ali sam znala da mu želim reći da ga i dalje beskrajno volim unatoč tome što smo dobili novog člana obitelji. Unatoč tome što više nije moje jedino dijete. Dočekali su nas pored stakla. Bebu i mene. Kuckala sam po staklu i dozivala ga. Nezainteresirano me pogledao i brzo okrenuo glavu u drugu stranu. Znaš da si odrasla i vjeruješ, razumna osoba, ali unatoč tome, prvo što pomisliš jest da te tvoje dijete više ne voli. Dan kada si dobila drugo dijete odjednom postaje danom kada osjećaš da gubiš ono prvo. Situacija se nije mnogo promijenila niti kada smo se vratili kući. Unatoč…
Prvi tjedan u vrtiću u mojoj je curici ponovno probudio mamitis, ali ovaj put, osim što me pratila u toalet i stalno vikala “mama, mama”, nije me prestala ljubiti. Navečer, kad bi legle u krevet, ona bi položila svoje male, tople dlanove na moje obraze i svojim bi usnicama izljubila cijelo moje lice. Prvu noć kad je to napravila, plakala sam dok nisam zaspala. Toliko nježnosti jednostavno me slomilo.
Tijekom dana, svakog dana, od kada sam postala mama još jednog divnog djeteta, razmišljam o svemu kroz što prolazimo, od sitnih i smiješnih situacija, do onih malo većih i ozbiljnijih. Toliko toga želim napisati, a ne nalazim prave riječi. Moj um je apsolutni kaos. I činjenica da ne znam odakle početi umirivati i stavljati stvari na svoje mjesto, dovodi me do potpunog ludila. Zašto? Zato jer sam tip koji funkcionira pod disciplinom i nekakvim redom. A toga svega nema. Nema niti u tragovima.