Jednom kada postaneš roditelj, jednom kada postaneš mama kreće nova škola. Učiš. Učiš kako odgajati te male ljude, učiš kako preodgajati sebe, učiš kako s osmijehom odgovoriti na zajedljiv komentar, na kritičan komentar, na intiman komentar. Jednom kada postaneš mama, počneš stvarati debelu kožu za sve šamare koji te čekaju.
LIJEPA TRUDNICA LIDIJA ISPRED OBJEKTIVA TEE JO
Već smo nekoliko puta pisale o darovitoj fotografkinji Tei (ovdje i ovdje), specijaliziranoj za newborn fotografiju – Little People by Tea Jo, no ovaj put pred njezin objektiv stala je jedna divna trudnica, supermama i blogerica Lidija Tomas Matijević (Lili Halo Decoration). Lidija će uskoro po drugi put postati mama još jednog malog dječaka, a s njom smo popričale o trudnoći i promjenama na tijelu koje ona donosi.
TI SI SRCE MOJE, JA SAM TVOJE
Sunce me grije kroz staklo automobila kojime jurim s jedne poslovne obaveze na drugu i proklinjem se što sam krenula raditi, što još nisam bila doma, u sebi psujem ovo patrijarhalno društvo, u kojem majke ne prolaze “lišo”, u kojem, bit ću iskrena, ni sama nisam imala dovoljno razumijevanja za radne kolegice majke, dok sama to nisam postala. I nije da mi je potrebna pomoć i podrška, toga mi, srećom, ne nedostaje. Ni od obitelji ni radnih kolega. Ono što mi treba je VRIJEME s mojim djetetom. Imam grižnju savijesti za svaku minutu manje s njime, fali mi do boli…
BITI UČITELJ-RODITELJ
Razgovaram danas s jednom mamom i pričamo, o čemu drugome, nego o našim dječacima, koji uskoro kreću u školu. Zato nam je glavna tema u posljednje vrijeme – ŠKOLA. I pričamo o tome koliko su naši vrijedni budući prvašići riješili radne listiće u vrtiću, koji se moram istaknuti rješavaju na dobrovoljnoj bazi. Kažem kako se moj nije previše naprezao tijekom godine, pa ima više praznih stranica. I nadodam kako zaista neću forsirati, da baš ta riječ, da nauči i čitati i pisati, jer uostalom nisam ni ja sama znala dok nisam krenula u školu. Kaže meni na to moja prijateljica: „Pa da, imaš pravo, i pogledaj se sada, završila si fakultet i učiteljica si!“ Mislim si gle, zaista, ali kad se sjetim mojih muka u prvom razredu, odmah me zaboli…
ZBOG ČEGA STANE MAJČINO SRCE
U istom trenu kad je gotovo cijeloj Lijepoj Našoj stalo srce dok su Vatreni zabili penal Danskoj, moje je srce stalo jer mi se beba probudila uz zvukove navijanja, a jedva sam je uspavala. Nisam neki fan nogometa i ne pratim utakmice, ponekad pogledam pokoju utakmicu više zbog društva, a ne zbog samog nogometa, ali razumijem ponos ljudi zbog nogometaša koji igraju za svoju domovinu, za svoju plaću.
JEDNA ŽENA JE POLA VRAGA, DVIJE SU ŽENE DESET VRAGOVA
Moram biti otvorena i priznati. Ja sam jedna od onih žena koje je voljela naglašavati kako ‘nije tipično žensko’. Znaš, ja sam ti cool žensko. Ja sam ti ne-previše-plitko žensko. ‘Ne znam što je highlighter, ali znam što je zaleđe’ žensko. U svoju obranu ću reći dvije stvari. Prvo, zaista sam imala uglavnom muške prijatelje. Drugo, bila sam balava i blesava.
što sam naučila u prve tri godine majčinstva
Često mi moj virtualni prostor služi za pročišćavanje uma i olakšavanje duše. Ovaj put neću se na ništa žaliti. Pisat ću o svemu što sam kroz naše tri godine naučila o ulozi majke. Kada bih sada sama sebi trebala nešto savjetovati, sebi prije nego sam postala mama, to bi bilo – ne planiraj ništa. Nemoj misliti da u majčinstvu išta možeš planirati. Živiš iz dana u dan. Učiš iz dana u dan. Ne opterećuj se. Ima dana kada je predivno, ima dana kada ćeš samo plakati. To je sasvim ok. Rekla bih si – slušaj svoju intuiciju. Zaboravi na metode odgoja-hranjenja-uspavljivanja-dojenja. Slušaj sebe, ti si mama i znat ćeš u datom trenutku što i kako napraviti. Ne ustručavaj se tražiti stručnu pomoć. Pod stručnom pomoći ne mislim na druge mame….
MUDROST SE KRILA U PIJESKU DJEČJEG IGRALIŠTA
Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog. Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.
ŽIVOT JEDNE MAME NA RATE
Bilo je to jutro nakon poroda. Donijeli su mi moju Juliju. Odmah sam joj dala cicu i čekala. Što sam čekala? Baš kao i dan danas, nakon skoro 8 mjeseci, da Julia bude zadovoljna pa da se posvetim sebi. Ne sjećam se kada sam zadnji put pojela tek skuhan topli obrok, a i ako sam ga krenula jesti, morala sam prestati pa nastaviti jer je nešto bilo bitnije kao recimo podignuti sve igračke koje je Julia pobacala sa hranilice kako bi još kratko bio mir u kući. Uhvatim se kako nisam ništa konkretno pojela, a zvoni mi podsjetnik u 16 sati popodne da uzmem par minuta i dišem zatvorenih očiju.
ŽIVOT NA SJEVERU
Uvijek sam zamišljala da ću kad odrastem živjeti u velegradu, odnosno u gradu koji živi cijelu godinu ili gdje me ‟nitko” neće znati. Ali moj životni put bio je drugačiji. Krenimo redom, odrasla sam u malom gradu na zapadnoj istarskoj obali, koji je udaljen samo 10 km od slovenske granice.