Večer je… Fino smo se naklopali, pogledali svoje omiljene crtiće, oprali zubiće i vrijeme je za odmor. Moj muž i ja malene uvijek zajedno otpratimo na spavanje. Ljubimo ih za laku noć, zapjevamo poneku pjesmicu, kažemo da ih jako volimo i neka lijepo spavaju i odmore. Dok je stiskao svoju bebu-tješilicu i lagano padao u san naš sinčić je rekao: “Tata, ti si moj prijatelj!”
Za početak, bitno je reći da sam ja optimist. Vjerujem da sami kreiramo svoj život i svoju okolinu. Na neke stvari možemo utjecati, na neke ne. Ne možemo utjecati na mjesto rođenja, na primjer. Ponekad mislim kako bi baš bilo super da sam rođena u SAD-u, ili na nekom egzotičnom otoku. Toliko stvari bi mi bilo jednostavnije, dostupnije… Ali džabe mi sanjarenje, kad sam rođena u Lijepoj Našoj. Ali ok, tu sam gdje jesam, i zadovoljna sam. Većinom.
Dubai – graciozan gospodin Da mi je netko prošle godine u ovo vrijeme rekao: Valentina ove godine putovati ćeš na Sejšele a ubrzo i na Maldive, nasmijala bih mu se u facu i rekla da se šali . Dakle ne bih mu povjerovala ni riječi. Prošle godine u ovo vrijeme Vito je imao nepunih 5 mjeseci, i daleka putovanja su mi se činila miljama daleko od stvarnosti. Ali kako je život nepredvidiv, tako su se nama dogodila dva velika putovanja sa razmakom od samo 6 mjeseci. O Sejšelima sam već pisala hajmo sada malo o Dubaiju i Maldivima! Maldivi su bili moj san, doslovno . Tu i tamo bi sanjala Maldive, duge pješčane plaže, drvored palmi, kokos, bungalov na vodi ja i vjetar u kosi. Činili su se tako daleko, nedostižno, nestvarno…
Nisam hejterica, kunem se. Ali svaki put kad vidim mamu helikoptericu, okrenem malo očima i pomislim ‘joj daj pusti to dijete da pokuša samo i pomakni se malo’. Mame helikopterice su onako, u narodu prozvano, one mame koje stalno lete oko svoje djece i paze na svaki njihov korak, nadgledajući ga i pazeći da si nešto ne napravi. I dok je strah za vlastito dijete razumljiv sam po sebi, svaka majka zna taj osjećaj, pitam se kako se zapravo osjećaju ta djeca i poimaju li ona zapravo da nisu samostalna? Možda se mogu popesti na treću stepenicu, ali dok znaju da su majčine ruke iza njih, jesu li zbilja to uspjeli skroz sami?
Kako dijete pripremiti za školu? Jedno od čestih pitanja koje roditelji postavljaju je „Treba li dijete znati čitati prije polaska u školu?“ Odgovor na ovo pitanje nije moguće dati u jednostavnom obliku da ili ne jer usvajanje vještina čitanja i pisanja složen je proces i prije polaska u školu potrebno je razviti brojne vještine koje prethode čitanju i pisanju. Fonološka svjesnost jedna je od najvažnijih vještina koja mora biti dobro razvijena prije polaska u školu. Što je to fonološka svjesnost – o čemu to logopedi govore? Fonološka svjesnost odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje manjim dijelovima od same riječi (slog, rima, fonem…). Sama fonološka svjesnost obuhvaća više vještina kojima djeca ovladavaju u različitoj kronološkoj dobi, a razvoj fonološke svjesnosti odvija se postepeno. Slogovno stapanje prava je stepenica razvoja…
Rujan. Prohladno jutro. Prvi dan nove školske godine. Sjedim za stolom, ispijam šalicu kave, zamišljam scenarij nakon buđenja najmlađih i pokušavam se pripremiti za početak novog hektičnog perioda. Sa nostalgijom gledam u fotografiju koja je obilježila protekle dane. Ovogodišnje ljeto zauvijek ću pamtiti kao vruće, radno i iscrpljujuće, ali i po predivnoj priči ispričanoj tijekom kratkog i spontanog izleta na more.
I mi smo prvašići ove godine…. Nešto veći, srednjoškolski… I kao svakog rujna, ponovno se sjetim prvog odlaska u vrtić, privikavanja, zatim rastanka od teta i završne priredbe, pa prvog dana škole, završnog govora razrednice… Sve do danas i prvog dana gimnazije…. Svaki put sam plakala, skriveno, u tišini… I danas mi se stislo grlo iako je sad već petnaestogodišnjak. Mislim da ovo nikada neće prestati…
Kao prvo, mislim da istovremeno ne postoje superžene i da je svaka žena superžena. Isto je i s mamama. Zašto volim ovaj portal i tekstove na njemu je upravo to – sve mi jesmo i nismo super. Sve imamo svoje svijetle i tamne trenutke, dobre i loše reakcije na dijete, muža, posao i život općenito i dobre i loše priče koje pričamo sebi. I zato nismo supermame ni superžene jer smo ljudi. Istovremeno, mogućnost da se izdigneš iz svoje muke koliko god bila velika ili mala daje ti pravo koristiti epitet super. Nadam se da se razumijemo. Ako ne, pročitajte opet, ima smisla.
Kada svoje dijete spremate za prvi dan škole i vrtića ili na prvo samostalno putovanje i pritom se trudite učiteljici priuštiti što manje glavobolje a sebi što manje poziva, shvatite koliko su u roditeljskom životu male stvari važne. Baloo Labels d.o.o. Željke Žagar je pravi način da si ove godine olakšate početak školske i vrtićke godine i učinite ju zanimljivijom uz vesele i originalne personalizirane naljepnice.
Kaže se da učimo dok smo živi, a ja sam najvažnije lekcije života naučila od svog sina. Od trenutka kad sam saznala da sam trudna postala sam ležerna i neopterećena, i tako je cijela trudnoća prošla, ležerno. Prvi mjeseci uz sina bili su poput svakodnevice, nije se puno promijenio moj nekadašnji dnevni i noćni ritam, nisam se previše uzbuđivala, dojenje je išlo svojim tokom, i mislim da je upravo ta moja ležernost i neopterećenost doprinijela tome da je, iako sam bila vrlo mlada, sve išlo svojim putem. Kao da smo moj mali smjehuljak i ja oduvijek zajedno. Sjećam se kad smo došli tek iz bolnice, išla sam ga po prvi put presvlačiti i previjati, onda mi je tek sinulo kako sam od sad nadalje ja odgovorna za ovo malo biće…