SUPERMAME

Često čujem onu staru : Da ti nije glava pričvršćena za ramena, i nju bi zaboravila. To je vjerojatno istina. Zaboravljanje je počelo u trudnoći. Ali tada je bilo simpatično. Trudna plavuša nazove prijateljicu da joj kaže nešto važno, ali čim se poziv uspostavi, ona zaboravi što je htjela reći. Ili – trudna plavuša je opet zaboravila gdje je stavila ključ pa par minuta prevrće sve sastojke svoje torbice (a taj dan je uzela malu torbicu!) dok njen muž stoji pored nje s pet vrećica iz trgovine, ili trudna plavuša sjedne u restoran s prijateljima i naruči Margharitu, a kad pizza stigne ona se skoro rasplače jer je zapravo htjela 4 vrste sira, a zaboravila je da nije to naručila.

Otkad se Vito rodio, već svi i znaju, prošla sam uspona i padova s vlastitim emocijama. I nijednu od njega nisam skrivala. Od rođenja i moje postporođajne depresije i drame oko apsolutno svake i najmanje roditeljske odluke, suza i bijesa, tuge i radosti, vidio me u svakom – najboljem i najgorem izdanju. Znam da mame često u kupaonu bježe plakati, a znam da me i moja upozoravala, nemoj plakati pred njim. Ali znam i to, da oni ionako sve osjećaju. I našu radost i tugu, sigurnost i nesigurnost, ali i iskrenost. A ja želim odgojiti iskreno dijete.

Rujan. Prohladno jutro. Prvi dan nove školske godine. Sjedim za stolom, ispijam šalicu kave, zamišljam scenarij nakon buđenja najmlađih i pokušavam se pripremiti za početak novog hektičnog perioda. Sa nostalgijom gledam u fotografiju koja je obilježila protekle dane. Ovogodišnje ljeto zauvijek ću pamtiti kao vruće, radno i iscrpljujuće, ali i po predivnoj priči ispričanoj tijekom kratkog i spontanog izleta na more.

Kaže se da učimo dok smo živi, a ja sam najvažnije lekcije života naučila od svog sina. Od trenutka kad sam saznala da sam trudna postala sam ležerna i neopterećena, i tako je cijela trudnoća prošla, ležerno. Prvi mjeseci uz sina bili su poput svakodnevice, nije se puno promijenio moj nekadašnji dnevni i noćni ritam, nisam se previše uzbuđivala, dojenje je išlo svojim tokom, i mislim da je upravo ta moja ležernost i neopterećenost doprinijela tome da je, iako sam bila vrlo mlada, sve išlo svojim putem. Kao da smo moj mali smjehuljak i ja oduvijek zajedno. Sjećam se kad smo došli tek iz bolnice, išla sam ga po prvi put presvlačiti i previjati, onda mi je tek sinulo kako sam od sad nadalje ja odgovorna za ovo malo biće…

“Fuck IT! Želim biti kućanica! Želim čistiti kuću, uživati u njenu dekoriranju, peći kolače u domu koji miriše na cimet i vanilin šećer. Uživati u vatrici pored peći, roditi sinu brata ili sestru, uređivati vrt u čizmama cvijetnog uzorka i noktiju prljavih od zemlje. Želim ušuškana u vunenu dekicu, uz čašu toplog čaja, promatrati djecu kako se igraju, opuštena, neopterećena poslovnim obavezama i pustim tlapnjama. Odrasli su takvi daveži. Iskompleksirani, licemjerni, nedosljedni. Ništa ne cijene. Potpuni gubitak vremena.”