ne zaboravi ljubav

Odgajali su nas da budemo samostalne, neovisne, da završimo fakultete i nađemo dobar posao. Sve s ciljem da jednog dana, ako nam u braku ne bude dobro, možemo otići. Da ne budemo ovisne o našem suprugu. Pitam se ponekad u kojem trenutku su roditelji, ponajviše majke, svojim kćerima počele govoriti da ne moraju “trpjeti” svoje muževe, u startu ih pripremati na mogućnost odlaska iz braka? Pitam se ponekad, u kojem su trenutku majke, svojim kćerima prestale govoriti da je za brak potrebna ljubav, poštovanje, rad i trud… da se u brak ulazi s namjerom da se u njemu trajno i ostane. I znam, sigurno ste sada sve pomislile da sam licemjerka. Jer da, ja sam razvedena žena. Ja sam žena, koja se za vrijeme braka upustila u preljubnički odnos s…

(ne)majka i njena (ne)djeca

Danas je popularno biti žena, majka, kraljica. I ako slučajno pomislite da ne možete odgovoriti na taj izazov i zadovoljiti proizvoljno postavljene norme, onda po inerciji za sebe morate smatrati da ste loš roditelj. Ipak, stvarnost je malo drugačija. Majka mora moći sve, a novopečene feministkinje joj još dodaju sol na ranu preuzimanjem „muških poslova“. Tako da je jako teško opisati kako bi trebao izgledati dan „super žene“ koja je nasmijana, smirena majka, poslovno uspješna žena koja dobro zarađuje, a istovremeno nađe mjesta i vremena za nutritivno vrijedan ručak i pokoji desert. Ipak, okolina govori da je mnogo takvih. Onih koji nemaju nagomilan veš, čiji su ormari u savršenom redu, čija djeca vraćaju igračke gdje ih nađu jer su one uspjele da ih od malih nogu nauče da poštuju pravila…

Ivana i Lucija pokrenule su brend inspiriran majčinstvom i arhitekturom, a njihove balance daske za male i velike su nas oduševile!

Iza domaćeg brenda Jopagu nalazi se team sastavljen od arhitektice Ivane Jandri i statičarke Lucije Stepinac. Lucija i Ivana su šogorice, a uz stalni posao u struci zadnjih pola godine odlučile su se posvetiti svojoj maloj proizvodnji. Iza imena Jopagu kriju se prva slova imena njihove djece –  Jo (Jona), pa (Pavel) i gu (Gustav). Jopagu brend u vlasništvu je obrta pod nazivom 4DBalance koji je registriran za specijalne dizajnerske usluge. Sam obrt se zove 4DBalance (u prijevodu za ravnotežu) jer je u Jopagu, kako Ivana i Lucija kažu –  sve stvar ravnoteže odnosno balansa. “Djeca su nam bila inspiracija za početak “mini inženjerstva” kako volimo nazivati našu malu proizvodnju. Samostalno smo izradile dosta predmeta namještaja, od dječjih kolijevki, kreveta, ormara, stolova, ljuljački…specijalnost i nešto u čemu smo se odlučile…

zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“?

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl. Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja. Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako. Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli. Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže…

dijagnoza zbog koje nam se život promijenio preko noći

Dok je ostatak malog Njemačkog grada na jugu spavao, sjedila sam s njom u krilu u autobusu prema Zagrebu. Mom sigurnom i najdražem mjestu kojem sam do tada odlazila s veseljem, ležernošću i mirom. Ovaj put odlazila sam s teškom knedlom u grlu, djevojčicom u naručju i milijun pitanja u glavi. Naša priča započela je sredinom prošlog ljeta kad je Lava punila svoju prvu godinu, a rođendanske svjećice puhala je iz naših ruku jer nije stajala, niti hodala. Željna olakšati si misli, odlazila sam njezinom pedijatru u više navrata s pitanjima zašto ne hoda i jesam li mama koja očekuje previše. Zašto ne ustaje na noge, a svime ostalim je dijete urednog razvoja. Svoje brige ušutkavala sam prethodnim iskustvom starijeg djeteta koje je progovorilo kasnije od očekivanog, ali je ipak…

izazovi života u pandemiji

Kako ste? Umorni? Zasićeni? Dosta vam je više svega? Dosta vam je izolacija, straha, online nastave, mjerenja temperature, prehlade i svega ostalog iz paketa? Meni baš je, dosta mi je i voljela bih da je ubrzo tome svemu kraj. Jesam li se promijenila? Kako da ne, jesam itekako. Promijenila sam se, moje brige sad su još veće, moji strahovi i strepnje za moje bližnje su veće, sav teret na mojim leđima čini mi se svaki dan sve teži. Pitam se hoćemo li morati naučiti živjeti s ovom pandemijom ili ćemo morati promijeniti naš način života koji smo dosad imali? Svog drugog sina rodila sam 20 dana prije pojave pandemije kod nas, i tada sam mislila kako će sve to brzo završiti. Onda kako je to potrajalo, mislila sam da će…

izazov današnjice: kako i što kuhati ako radiš od doma?

Što kuhati ako radiš doma pitanje je koje nas često muči posljednjih dana, a Zrinka s bloga Mamin ručak donosi super savjete i recepte! Dom zadnjih dvije godine ima sasvim novu funkciju. Nekada je dom bio sinonim za opuštanje nakon napornog dana, a danas je naš dnevni boravak postao: učionica, radna soba, konferencijska sala, mjesto gdje treniramo, mjesto odakle pijemo kavu preko ekrana. Četiri zida s bezbroj uloga. Možda to nekome odgovara, ali meni ne. Društvena sam osoba, obožavam ljude (živa istina), volim razgovarati i družiti se. Ovaj „zatvor“ me sputava. Vjerujem da nisam jedina. kaos za svaku mamu Ne zato što sam roditelj, ali zbilja mislim da je u ovoj pandemiji roditeljima jako teško. Rad od kuće može biti olakotna okolnost neko vrijeme, ali za jednu majku rad od…

sasvim običan dan u životu jedne mame

“Sasvim običan dan” nova je slikovnica autorice Ive Novosel. Nakon “Svemirskog prijateljstva” autorica Iva Novosel izdala je još jednu, ovaj put, duhovitu slikovnicu, koja opisuje sasvim običan dan jedne mame i njezine peteročlane obitelji. Koliko puta na dan čujete riječ “mama”? Čini li vam se da vaša to-do lista nema kraja? Poželite li nekada jednostavno nestati? Ideja za slikovnicu rodila se prije nekoliko godina kad je Iva, mama troje djece,  imala baš takav jedan “sasvim običan” dan: “Nastala je doslovno u jedno poslijepodne kad sam shvatila da će biti lakše prebaciti umor i nervozu u kreativu nego se živcirati.”, priča nam Iva. “Radi se o tipičnom danu u životu jedne mame s troje djece, ali zapravo o tipičnom danu svake mame. Od jutra, buđenja i svega što mama treba napraviti.”…

ljubavno pismo mome tijelu

Drago moje tijelo, volim te. Nisam nikada s većom lakoćom to izgovorila ili napisala. Volim te. Volim te za svaku sekundu ovih 26 godina koje me nosiš. Volim te i od trenutka kada je iskra mog života stvorena i kada sam rasla ispod srca svoje majke. U njezinom tijelu, koje je isto zaslužilo svu ljubav svijeta. Volim te jer si uvijek bilo tu. Moje tijelo. Ponekada tako krhko, ali vječno otkrivajući novu snagu. Volim te jer si sa mnom prošlo neizmjerne boli, od operacije do slomljenog srca, i što si ama baš svaki put zacijelilo. Što si me držalo, čuvalo, nosilo i podizalo. Čak i onda kada ja jednaku snagu i poštovanje nisam pružila tebi. Pogotovo tada. Dugujem ti ispriku. Možda čak i najveću ispriku koju sam ikada nekome dugovala….

život u koferima peteročlane obitelji – Dominikanska Republika

Stajali smo u kuhinji krajem travnja prošle godine. Gotovo na rubu snaga nakon godine borbe s problemima s kućom koji su na svjetlo dana izbacili puno više od samo osiguranja, troškova, manjka radne snage i ostalih nužda koje nepobitno nose više od samo praktičnih i logičnih rješenja. Tjedan dana prije odlaska u Hrvatsku pred nas je pala ponuda da otputujemo idućih 10 mjeseci. Odluka da iznajmimo kuću, napustimo sve na čemu smo do tada radili, došla je kao katarza i prikazanje. Nitko od nas nije znao na što pristajemo i koliko će nas naša odluka daleko dovesti. Ali bila je to odluka koju smo morali donijeti. Da otputujemo. Zbog sebe, zbog svega što smo sanjali, što smo osjećali i čemu smo se nadali. Prošlo je 8 mjeseci od tada. Osam…