Moram biti otvorena i priznati. Ja sam jedna od onih žena koje je voljela naglašavati kako ‘nije tipično žensko’. Znaš, ja sam ti cool žensko. Ja sam ti ne-previše-plitko žensko. ‘Ne znam što je highlighter, ali znam što je zaleđe’ žensko. U svoju obranu ću reći dvije stvari. Prvo, zaista sam imala uglavnom muške prijatelje. Drugo, bila sam balava i blesava.
Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog. Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.
Bilo je to jutro nakon poroda. Donijeli su mi moju Juliju. Odmah sam joj dala cicu i čekala. Što sam čekala? Baš kao i dan danas, nakon skoro 8 mjeseci, da Julia bude zadovoljna pa da se posvetim sebi. Ne sjećam se kada sam zadnji put pojela tek skuhan topli obrok, a i ako sam ga krenula jesti, morala sam prestati pa nastaviti jer je nešto bilo bitnije kao recimo podignuti sve igračke koje je Julia pobacala sa hranilice kako bi još kratko bio mir u kući. Uhvatim se kako nisam ništa konkretno pojela, a zvoni mi podsjetnik u 16 sati popodne da uzmem par minuta i dišem zatvorenih očiju.
Uvijek sam zamišljala da ću kad odrastem živjeti u velegradu, odnosno u gradu koji živi cijelu godinu ili gdje me ‟nitko” neće znati. Ali moj životni put bio je drugačiji. Krenimo redom, odrasla sam u malom gradu na zapadnoj istarskoj obali, koji je udaljen samo 10 km od slovenske granice.
O dječjim interijerima, majčinstvu i poduzetništvu popričale smo sa Matejom Hajdinjak, supermamom dviju djevojčica, Lucije i Lare, poduzetnicom i vlasnicom online trgovine Lulaloo, specijaliziranom za dječje interijere, igračke, modu no i ostale dječje dodatke.
Svaki je roditelj uzbuđen i ponosan kad mu dijete kreće u školu. Dijete dobiva novu ulogu u životu, ulogu učenika pa je i ono uzbuđeno te se veseli velikoj promjeni u svom životu. Prije tog velikog dana mnoge roditelje muči isto pitanje – ŠTO MOJE DIJETE MORA ZNATI PRIJE POLASKA U ŠKOLU? Naravno da većina tu misli na znanje o slovima i brojevima te vještinu čitanja i pisanja. Trebaju li djeca išta od toga znati? Ja ću vam reći svoje mišljenje sa stajališta učiteljice.
“Ovo je tvoj grad sine”, šapućem čupavoj glavici (što, kažu, objašnjava žgaravice za vrijeme trudnoće) naslonjenoj na moje rame. Dva ujutro, znojim se, mislila sam tada od vrućine, potpuno nesvjesna koliko sam slaba i iscrpljena (i koliko ću tek biti…) Rekavši “grad” zapravo sam mislila na osvijetljene dizalice brodogradilišta Uljanik jer je sve osim njih bilo u mraku. Pomislih tada kako sam prestrogo nastupila kad sam kao novinarka prilikom velebnog puštanja u pogon blještavila “pulskih divova” jednu od Uljanikovih glava (koja sad neće u medije) upitala nije li taj novac mogao otići negdje drugdje, u nešto korisno, u nešto što nije samo lijepo, jer ipak se radi o novcu iz džepova Puljana. Sad znam da nisam bila prestroga, bila sam kamilica…
Neke pametne majke odluče da ako su na porodiljnom, na porodiljnom su. Ne rade dodatne poslove sa strane, odmaraju i spavaju kad im bebe spavaju. To su pametne majke. A ja? Krenimo redom…
Dok se bliži prvi rođendan našeg bubača, postajem pomalo nostalgična. Navečer prije spavanja gledam njegove slike. To stvarno nisam mislila da ću ikada raditi! I opet sam se primila slaganja slika u album, da, kao, to više završim. A zapravo mi je to samo izlika da stalno mogu pregledavati bubačeve fotografije.
Sjećate li se onog stripa o malenoj čupavoj djevojčici Durici? Poprilično je jasno iz imena koja joj je bila dominantna osobina. Meni je ostala negdje u pozadini mozga, u lijepom sjećanju. Ali pozitivna konotacija nestala je zadnjih tjedana i mislim da se nikada neće vratit. Zašto? Jer kod kuće imam vlastitu Duricu i, da vam budem iskrena, malo mi je preko glave.