Ljeto je pred vratima, a bliži nam se i dugoočekivani godišnji odmor. Uživajte s djecom u svim ljetnim i morskim aktivnostima ali ne zaboravite ponekad i sebe staviti na prvo mjesto. Mi vam donosimo jednu malu to-do listu koje bi se trebala svaka mama držati ovo ljeto.
Koliko puta ste vidjele neko dijete kako vrišti, urla, baca se, tuče nogama, da ne nabrajam dalje prije nego ste postale majke, te pomislile “Jaaaoooo, kako razmaženo! Moje neće nikad!” A onda se niste ni okrenule, vaše dražesno djetešce je napunilo dvije (možda i malo prije ili malo poslije) i onda ste vi postali mama koja se sreće s tim istim osuđujućim pogledima okoline uz pokoji komentar: “Eto, kad mu sve puste.”
Svaki je roditelj najosjetljiviji na dijete kad je ono bolesno. Tad bi mu i zvijezdu s neba skinuli samo da mu bude lakše i da čim prije ozdravi. Moj se prvorođenac prvi put razbolio sa šest mjeseci. Bila je to samo trodnevna viroza. Ovo SAMO kažem iz današnje perspektive, a tad to nije bilo SAMO, već SVE, kao da je kraj svijeta. Tri dana i tri noći bdjeli smo nad njim te provjeravali diše li. Kad je krenuo u jaslice, krenule su i upale uha. Ne tako česte, ali dovoljno da bih više istražila o tome. Nije mi se svidjelo što i za malo crveno uho, bez vađenja krvi, dobije antibiotik. Razumijem da upale uha nisu bezazlene i da pedijatri žele pomoći, ali upala uha može biti i virusna pa…
Nedavno sam s djecom bila u parku, i kako to obično biva, pričam s drugim mamama, zabavljam bebu u kolicima, imam oči na Lukasu koji ide od sprave do sprave i koji se priključuje svakoj grupi djece. Lukas ima, za one koji ne znaju, 2 godine i 4 mjeseca. Priča apsolutno sve i nije mu problem pratiti stariju djecu i sudjelovati u njihovim razgovorima. Tako se nedavno priključio grupici devetogodišnjaka koju su činila dva dječaka i djevojčica. Pitao ih je što rade i rekao im da je on pojeo sladoled od vanilije.
Budim se jutros, prolazim ispred ogledala u gaćicama i potkošulji. Ništa od mog #bikinibody-a ovo ljeto. Nisam još počela od ponedjeljka, a vjerojatno neću ni od sljedećeg. #nemrem Od žene koja je obožavala vježbati i slobodno vrijeme provodila u teretani, sada tu mrvicu slobodnog vremena što imam navečer provedem na kauču ispred neke najljigavije romantične komedije, ako ne zaspem direktno sa malim u 21.30. Pa se probudim u 23 i spremam suđe koje mi je ostalo od večere.
Tako glasi moja nedoumica u glavi… možda na prvu zvučni smiješno, ali takvo je stanje danas kod nas. Dobiti stalan posao, odnosno potpisati ugovor na neodređeno vrijeme je danas poput dobitka na lutriji, nije li to tako?
Muči me jedna stvar. Imam osjećaj da sprječavam svoje dijete u socijalnom razvoju. Vidite, ja sam introvert. I kako vrijeme prolazi, sve sam zatvorenija. Nemam potrebe pričati s ljudima u parku. Mogu stajati u liftu kraj poznanika i šutjeti. Ne libim se završiti pristojno razgovor i staviti slušalice dalje u uši. Uznemiruje me kada mi se ljudi nameću i ne ostavljaju mi vlastiti protor. Ali moje dijete je izrazito društveno. Da se nju pita – bile bismo vani, među ekipom, od jutra do mraka. A mene na tu pomisao prolazi jeza.
Glavni razlog zašto sam pokrenula blog i počela pisati o majčinstvu jest zato što se o toj temi piše ili previše idealistično (majka je puna ljubavi, uvijek sve smireno objašnjava djetetu, nije umorna i dom joj izgleda savršeno) ili previše negativno (majčinstvo je iscrpljujuće, a volimo djecu jer su naša, ali inače samo smetaju našim zamislima i onome što bi zapravo htjele raditi).
Moj odlazak u Italiju dogodio se sasvim spontano. U Italiju sam se zaljubila na prvi pogled nakon što sam dobila stipendiju za učenje talijanskog jezika i provela mjesec dana u Firenzi. Znala sam da joj se moram vratiti. Još i dan danas moja mama čuva razglednicu na kojoj joj piše da ću ja ovdje živjeti. Da, tada su se još slale razglednice…bolje da ni ne mislim prije koliko godina je to bilo, a kao da je bilo jučer. Upisala sam fakultet u Padovi, počeli su divni studentski dani i recimo poprilično bezbrižan život. Većina se mojih prijatelja nakon završenog fakulteta vratila, neki su promijenili grad, državu…no ja nisam ni pomišljala na povratak. Za mene je to bilo to. Padova je moj grad. Znala sam da ću tu ostati. I tu…
Je li vam itko ikad rekao da postoje loše strane majčinstva. Nije? Onda ću vam ih ja reći. Kad god sretnete prijateljicu ili poznanicu s djetetom, nasmijat će se od uha do uha, hvalit će se svojim djetetom i reći da uživa i da nije mogla vjerovati da takva ljubav postoji. Sve je to istina, ne lažu vas, no jesu li uvijek nasmijane i presretne, razmišljaju li stalno o toj bezuvjetnoj i velikoj ljubavi?! NE. One koje su već majke znaju o čemu govorim i samo će se nasmijati, a one koje nisu nemojte se prestrašiti, već pročitajte tekst do kraja.