Oznaka: majčinstvo

ako nam je teško, znači li to da smo patnice?

Pročitala sam upravo anonimno objavljen članak na supermame.hr “Žena, majka, patnica…”   koji je u meni izazvao miks raznih osjećaja, u svakom slučaju želju da odgovorim, pa kako slijedi: Draga Anonimna ti, Drago mi je da stigneš sve i možeš sve, još mi je draže da imaš supruga s kojim to sve možeš podijeliti. Mnogo je žena koje isto tako stignu sve i mogu sve te također imaju supruga s kojim to sve mogu podijeliti, pa eto, ne objavljuju to na sva zvona, ali su ponosno podijelile sliku svog djeteta koje kreće u školu i vrtić, iako je to suludo, jer pobogu ne ide na Mars. I da ide, neka druga ponosna majka bi na to stavila kontru: zamisli Marsa, moje je već mjesecima na Veneri. I tako možemo unedogled……

ne zabijaj glavu u kolica gdje je beba i ostala pravila kojih bi se drugi trebali držati

Dolaskom mojih blizanki na svijet susrela sam se sa sveopćim oduševljenjem ljudi oko sebe. Obitelj i prijatelji su znali od početka da se očekuju dvije bebe, ali poznanici i susjedi na kvartu tek su shvatili kad sam gurala dupla kolica. Od raznih komentara slučajnih prolaznika do zavirivanja u košare, moje se strpljenje topilo kao sladoled ovih sedam mjeseci pa sam sada živčana mater troje dječice koja grize pri samom tuđem pogledu na blizanačka kolica. Znam da ove moje kolumne čitaju prvenstveno mame, no nadam se da će i pokoja osoba koja to nije naići na ove naredbe koje bi se trebale poštovati. 1.Ne zabijaj glavu u kolica gdje je/su beba/e – zaista ne razumijem potrebu nepoznatih ljudi da pomno promotre novorođenče/dojenče gurajući svoje lice u intimnu zonu čeda. Ne shvaćam…

djeca dobrih majki mirišu na omekšivač

Nepeglanje je među majkama danas postalo jako popularan fleks, kako bi djeca rekla. Jako hip i trendi. Po rođendanskim kavama, dok čekaju djecu iz škole ili na Instagram storijima sve se redom hvale kako ne peglaju djeci robu. Neke vrte mašinu na 400, neke imaju sušilicu ili pretjerano elaborirane metode sušenja na štriku, a neke naprosto nije briga ako im djeca idu okolo zgužvana. Nekad se u tim pričama čini da opeglanu djecu imaju samo one dokone i one bogate, što imaju tete za peglanje. Gubi se onaj stari, dobri osjećaj za pristojnost i držanje do sebe i svoje obitelji. Ona dobra stara vremena kad su se majke zaista brinule za obitelj. Kad su gaće i čarape bile besprijekorno bijele, a košulje uštirkane. Misle li ove majke danas o tome…

mama na sezonskom radu

Kao mama koja se bavi sezonskim radom, svakodnevno hodam po tankoj žici između obaveza prema poslu i dubokih želja da budem prisutna za svoju obitelj. Nema ničeg jednostavnog u tome da balansiram između ‘mame koja se brine’ i ‘žene koja treba raditi’. Osjećam teret grižnje savjesti kada se čini da se satovi brže vrte dok se primiče vrijeme večernje smjene. Nikad nisam ni zamislila da ću postati mama koja se često vidi s djecom u rukama dok prelazim prag vrtića. Ponekad, priznajem, mislim da bi trebalo postojati super herojsko odijelo za ove trenutke. Onda se prisjetim da je moja super moć upravo ta što mogu biti dvije osobe u jednom tijelu: radnica koja vodi svoj posao s posvećenošću, ali i mama koja svom sinu pruža bezgraničnu ljubav. Slobodne večeri su…

Grgur Ninski i sveta krava na balkanski način

Lunino rođenje i prvih šest mjeseci njezina života proveli smo u Njemačkoj. U Njemačkoj gdje su ljudi malčice suzdržani prema bebama, psima i ostalim slatkim stvorovima koji napučuju njemačku zemlju. Kako da ih najjednostavnije opišem, decentni su. Suptilni. Ignoranti bi isto odgovaralo opisu. Kad vas vide s bebom, uglavnom će se pristojno nasmiješiti i skrenuti pogled. Tu i tamo (vrlo rijetko) netko će oduševljeno viknuti: “Oooooo zis is a baby!” Odmah znate da je to moderan Nijemac koji posjeduje zavidnu razina znanja engleskog jezika i vjerojatno je proveo neko vrijeme u inozemstvu. No to je to, više od toga vjerojatno nećete dobiti. Obzirom na desetljeće života provedenog u toj zemlji, rekla bih da sam se i ja malo ponjemačkila (znam da ovo nije riječ). Ne bih rekla da sam postala…

kako nas naša očekivanja zeznu?

Tema očekivanja je nepresušna tema kad pričamo o sebi i bilo kojem odnosu. Stoga, bilo da se radi o odnosu koji imaš sama sa sobom ili odnosima s drugim ljudima, imamo neka očekivanja. Sasvim je prirodno i normalno imati očekivanja i imat ćemo ih zauvijek. Iako bi nam ponekad bilo najbolje da ih nemamo. Kad potegnem ovu temu na savjetovanju s klijenticama uvijek mi postave pitanje u otporu „što da onda uopće nemam ni jedno očekivanje?“. To nikad nije bilo rješenje, ali je rješenje u redefiniranju očekivanja. Koja sve očekivanja imamo: od sebe od drugih ljudi ona za koja vjerujemo da drugi ljudi imaju od nas. Ako sam rekla da su prirodna i normalna, znaš zašto se razočaramo, što nas to zapravo zezne? Zato jer ta očekivanja prečesto kreiramo na…

oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu

“Biti najbolja verzija sebe” – kakva je to isprazna fraza koja nam se svakodnevno nameće u medijima i na društvenim mrežama. Osobni je izbor hoćemo li ju shvatiti na ovaj ili onaj način. Stalno nam se nameću razni standardi ljepote, prezentirani kao nešto bolje, ljepše, mršavije, snažnije…umjesto da smo zahvalni na onome što posjedujemo. Darovano nam je tijelo, zdravo i funkcionalno i na svijetu smo da ga štitimo i koristimo se njime. Koliko je samo moćan ženski organizam! Zamisli da zaista živimo svjesne naše urođene ljepote i vrijednosti te da odajemo počast mudrosti koja naša ženska tijela imaju. Počet ću od svojih, dosad iskrvljenih slika, koje ipak počinjem mijenjati pod utjecajem odgajanja dječaka i dvije djevojčice. Primjećujem sitne kapilare na mojim potkoljenicama, svakim ih je danom sve više, ali sam…

zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Ne znam ni sama odakle krenuti svoju priču o vjeri u sebe i slušanju svog instinkta, ali znam da već dugo želim podijeliti svoje iskustvo s najmlađom kćeri u nadi da će baš onoga koga bude trebalo potaknuti na djelovanje. Moja mlađa kćer je rođena prije godinu i pol dana, te usprkos visokorizičnoj trudnoći i heparinskoj terapiji na kojoj sam bila od četvrtog mjeseca trudnoće ona se rodila zdrava i sasvim urednog razvoja. Ona je naše drugo dijete, i nekako, prirodno mi je bilo da sam njen razvoj i sve njeno uspoređivala sa starijom kćeri, premda sam svjesna i znam da je svaka od njih „svoja“, i da ništa nije moralo biti jednako, od spavanja, cicanja, posjedanja, puzanja i prohodavanja. Kad se beba rodi uvijek postoji taj period prilagodbe i…

moj potpuno prirodni porod…u Japanu

Sedam mjeseci nakon došlo je vrijeme za nastavak priče o tom legendarnom porodu u Japanu. All natural stvar ako se sjećate. Primijetila sam da jedan dio čitateljstva nije shvatio da all natural nije bio moj izbor nego da je to jedini izbor. Spremno sam dočekala i taj dan, “termin”. Nije bilo lako, znate kako kažu: “svaki mjesec u prosjeku traje 30-31 dan, samo zadnji mjesec trudnoće traje 1453 dana”. Tako je i bilo, samo što je moj dječak odlučio da može trajati i 2453 dana. Prošao je 37. tjedan, to je to, od sada se porod smatra “u terminu”. Ali prošao je i 38., 39., 40., krenuo je 41. Spavanje je postajalo sve teže. Odlazak doktoru svakih nekoliko dana, ali bez promjena. Odlučeno je, prije ulaska u 43. tjedan –…

vojne vježbe, horoskop i ostale čari dječjih parkića

Nedavno sam počela odlaziti s djetetom u parkić. Ne onaj ispred zgrade, u mojoj zgradi, naime, ne žive djeca. U dvadeset i šest stanova živi jednako toliko pasa i jedno dijete – moje. Prvi susjedi toliko vole djecu, da kad Luna zaplače u neko njima nezgodno vrijeme, bjesomučno lupaju po zidu naše spavaće sobe. Sigurno dobronamjerno, da bi nam dali do znanja da naše dijete ima neke potrebe, za slučaj da mi ne čujemo da nam urla u uho. Znam, i meni je teško shvatljivo, ali ne mogu se dosjetiti drugog razloga zbog kojeg bi odrasle osobe sposobne same se emocionalno regulirati, lupale na zid sobe šesnaestomjesečnog djeteta koje nije sposobno samo se emocionalno regulirati. Ali ovo nije kolumna o dragim susjedima drugog kata jedne zgrade u Rijeci na Bulevardu….