Oznaka: odgoj

kakvo roditeljstvo se danas nosi? svemoguće i nemoguće.

Kao da biti mama i tata nije dovoljno zahtjevno samo po sebi? Umjesto podrške i razumijevanja u našoj okolini često nailazimo na savjete koji nameću još nerealnija očekivanja od naših vlastitih (dovoljno nerealnih!), osuđuju naša ili dječja ponašanja kao kakav odred za ćudoređe, ispravnost i besprijekornost – bilo da se radi o održavanju kućanstva, prehrani, poslu, partnerskim odnosima ili odgoju. Sve to uz krilaticu “Tako ti je to, a što si mislila?” ili još bolju “Tako je i nama bilo!”, i zaborav da je puno toga bilo drugačije, da se vremena, uvjeti i znanja ne mogu uspoređivati kroz stoljeća, ali i uz (ne)svjesno ignoriranje činjenice da to, ako ništa drugo, ne znači da “tako” treba biti i nama. Uz sve zahtjevnije životne uvjete u kojima podižemo djecu, sve veće zahtjeve…

kakav ste primjer svojoj djeci…u prometu?

Možemo li si dopustiti da nam je središte pozornosti oštro kad su djeca u pitanju, ali kad smo mi u prvom planu postajemo opušteni i nefokusirani? Činjenica je da djeca kopiraju ponašanja svojih roditelja, uče kroz ono što vide oko sebe i uče po modelu. Pa iako roditelj nije imao namjeru naučiti ih nešto krivo, često nije niti svjestan da dijete od njega uči. Priča kako to izgleda kada (ne)svjesno svojim primjerom pokažeš upravo suprotno, ide ovako: Znatiželjna šestogodišnjakinja često ispituje o svjetlosnim simbolima na kontrolnoj ploči automobila pa je tako primijetila da se kraj mjerača brzine u krugovima mijenjaju boje. Objasnila sam joj bez puno razmišljanja da se krug zacrveni kad automobil vozi brže od dopuštenog ograničenja brzine. I tu počinje i staje sve. Neću spominjati koliko puta u…

dočekaj proljeće punih baterija i proBUDI DOBRO u sebi!

18 stručnjaka vode te na putovanje prema većem zadovoljstvu i boljim odnosima Koliko si puta čula ili izrekla rečenicu “Budi dobar!”, “Budi dobra!”? Jesi li ikada osjetila da se iza nje skriva puno toga, ali malo toga korisnog. Može značiti “poslušaj me”, “nemoj me sramotiti”, “daj mi malo mira”, “učini kao svi drugi”, “ne kompliciraj mi život”, “daj ušuti malo”, “olakšaj mi”… i sve su to želje i potrebe u kojima nema ničega neobičnog niti lošeg, osim što ne stojimo iza njih, već ih prebacujemo drugima u nadi da će nam dati ono što si same ne dajemo. Bila bi to bezazlena igra riječi da nas ne košta puno: ne uzimamo ono što trebamo, ne idemo za onim što želimo. Jer smo i same naučile biti dobre umjesto kako biti…

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti?

Moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika. Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe. Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove. Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici. Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom. Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja. Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu. Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet. Moje dijete ima četiri godine, puno pitanja o životu i jednu sasvim običnu majku koja se na njih trudi odgovoriti i pritom sve održati na životu. Moje dijete ima majku koja često kaže „ne“ svemu što bi majka trebala biti, mjereći je mjerilom današnjih standarda, mjereći je od strane onih koji trče nevidljivu trku kojoj se ne vidi cilj, trku…

kako kontrolirati svoje emocije pred djecom?

Trebamo li i kako (na koji način) kontrolirati emocije pred našom djecom?! Pitam se to dok uzimam novo štivo u svoje ruke (Odgajanje dobrih ljudi) i dok razmišljam o „rollercoasteru“ emocija koji trenutno pogađa mene i moju stariju kćer. Na koji način joj objasniti da trebamo pokazati ono što osjećamo, ali da pritom trebamo misliti o tome da ne povrijedimo nekoga svojim reakcijama ili da ne dozvolimo da nas nešto ‘pogađa’ do te mjere da ne možemo krenuti dalje? To su neka od pitanja za koja vidim da nas čekaju u ovoj predškolskoj godini s našom djevojčicom. Jedna super knjiga me u prošloj godini toliko ‘dirnula’ i vrlo često o njoj razmišljam dok vodim ‘bitke’ sa svojom uskoro šestogodišnjakinjom – upravo o ovoj temi o kojoj sam odlučila danas pisati!…

smrt razgovora i napredak tehnologije

Radeći svakodnevno s ljudima, u ponekim razgovorima povuče se tema o utjecaju i našoj ovisnosti o tehnologiji. O svemu lošemu što nam se u životu događa pod njenim okriljem i prevelike vezanosti za nju. Istina, osobno ne znam koliko bi brojeva znala napamet u slučaju da mi se isprazni baterija na mobitelu. Postajem poprilično nervozna kad slučajno zaboravim mobitel i u tom trenutku osjećam, kao da mi nedostaje neki dio tijela. Međutim to je cijena napretka tehnologije. Dobivamo komfor u zamjenu za ograničenje. Iako, ne smatram da taj dio tehnološkog napretka mora biti negativan. Problem postoji negdje drugdje, samo volimo tražiti uzrok u tehnologiji. Lakše je i nije potreban napor propitkivanja. Vidimo ono što želimo vidjeti. Jednostavno, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni…

mama paničarka

Koliko god ja sebe uporno svrstavala u kategoriju uberkul supersimpatične ležerne mame – ja to, ljudi moji, nisam. Teška srca priznajem, ja sam mama paničar. Ako ste bar jednom sreli mene i moju djevojčicu negdje u gradu, u parkiću ili na plaži – vidjeli ste da smo i ona i ja jako opuštene i zabavne. Ja furam neki kvazi urbani đir, a i mala isto. Pokidane traperice, kul majica s natpisom, tenisice i cvike na glavi. Šetamo se laganim korakom, poskakujemo, plešemo gdje stignemo, gledamo avione na nebu i brodove u moru. Upijamo zrake sunca i miris valova. Živimo punim plućima. Zapravo, Leona živi punim plućima. Ja dišem na škrge i samo se pretvaram da sam easy like Sunday morning. Od trenutka kada sam ostala trudna, živim u nekom neobjašnjivom…

svi roditelji imaju jednu želju za svoje dijete, no što je u njoj pogrešno?

Kad se roditelje pita što žele za svoje dijete, većinom odgovor bude: “Želim da je sretno.” I nema ništa pogrešno u toj želji… Ma, zapravo. Sve je pogrešno u toj želji. Evo i zašto. Kad želimo da je dijete sretno – tamo negdje u budućnosti – sa stvarima i postignućima za koja smo MI uvjereni da će mu donijeti tu sreću – niječemo njegovu sretnost sada, u ovom trenutku. Ako mama i tata žele da postanem sretan – znači da sada nisam sretan. Ne možemo željeti nešto što imamo. I tako dijete odrasta misleći da ga nešto dijeli od sreće. Nije dovoljno to što može proživjeti čistu radost (kako samo djeca do negdje 5. godine mogu) igrajući se kamenčićima u parku, ili što osjeti uzbuđenje jer je namjestilo plišance kako…

kakav bi trebao biti bolji put odgoja i obrazovanja?

Centar za roditelje Klubko poziva na konferenciju “Treći put – novi temelji odgoja i obrazovanja”, na kojoj stručnjaci istražuju nove smjernice odgoja i obrazovanja, dajući svoj doprinos promišljanju važnih pitanja: Kako da nam svima bude bolje – djeci, roditeljima, stručnjacima? U obiteljima, vrtićima, školama, na poslu i u nama najvažnijim odnosima?  Što radimo dobro, što možemo bolje, u čemu griješimo? Kako pronaći put kvalitetnog vođenja u obitelji i uspješnog rada s novim generacijama? Ne tako davno odgoj se činio lakšim. Poštivanje starijih temeljilo se na ulogama roditelja, odgojitelja, učitelja i autoritetu koji je iz njih proizlazio, odluke i postupci starijih nisu se propitkivali, izvršavanje zadataka bio je cilj koji se poticao nagradama i kaznama. Zaokret u odgoju pokrenut modernim roditeljstvom djecu je oslobodio stega autoriteta i očekivanja te doveo do…

smetaju li nas više djeca, psi ili starci?

„Svi iznervirani njenom neotesanom djecom trpe.“ napisala je M. Hrga na svojim društvenim mrežama. Sigurna sam da je bila pod dojmom i u emotivnom stanju. Možda već i umorna ili gladna, možda za Valentinovo nije dobila što je očekivala, možda je jučer bio pun mjesec, možda južina. Ipak, možda je to isto bilo i onoj spomenutoj djeci koja su navodno trčkarala i ometala prisutne u kafiću. Možda je i mami bio dan D, a možda ju baš briga za svoju djecu, sve ostale ljude na svijetu i sebe samu. Možda je Mirjana primjer žene koja ima vlastite neostvarene frustracije pa ju djeca na njih podsjećaju, možda je konobar napravio loš čaj, možda je muž kriv za sve. A možda su baš sjeli u kafić i čekaju već satima da im…