MAJČINSTVO

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti?

Moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika. Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe. Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove. Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici. Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom. Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja. Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu. Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet. Moje dijete ima četiri godine, puno pitanja o životu i jednu sasvim običnu majku koja se na njih trudi odgovoriti i pritom sve održati na životu. Moje dijete ima majku koja često kaže „ne“ svemu što bi majka trebala biti, mjereći je mjerilom današnjih standarda, mjereći je od strane onih koji trče nevidljivu trku kojoj se ne vidi cilj, trku…

ja sam mama koja se razvela i čije dijete živi s tatom…

O razlozima zašto je to tako, sada ovdje ne bih, ali znajte, tko god da čita, da je to bila jedna od najtežih odluka koju sam morala donijeti u svom životu. Od tada je prošla godina dana i 2 mjeseca i od tada svaki dan polako umirem iznutra i to ne zato jer je mom djetetu loše s tatom, daleko od toga, tata je super tata i malome ne fali apsolutno ništa, već zato što mi naprosto fali komadić mene, fali mi komadić srca, fali mi komadić duše, fali mi komadić svega što u meni postoji. I dok sam danas spremala igračke s kojima se igrao ovaj vikend dok je bio kod mene, gledam u njegove papučice i pidžamicu, i mislim se, Bože koliko ovo još može boljeti, i koliko…

što kada saznaš da ti dijete ima atopijski dermatitis?

Nekoliko je priča i „borbi“ koje smo vodili ili vodimo s našom drugom kćeri u godini iza nas, i onima koje slijede. I te priče će vjerojatno krenuti „izlaziti“ iz mene u nekom narednom periodu jer ja sam po prirodi osoba koja kad se „bori“ s nekim životnim izazovima ne pričam javno o tome na ovakav način. Ali, s obzirom na to da sam nakon pisanja o spontanim pobačajima i borbi s trombofilijom dobivala feedback od žena koliko se ne priča i javno ne govori o tako bitnim temama odlučila sam podijeliti naše svakodnevne izazove s atopijskim dermatitisom i kako smo prije svega dobili tu dijagnozu. Naša Helena se rodila u terminu, naravno, nama roditeljima najljepše i najslađe biće koje u prvih mjesec dana nije imalo nikakvih problema s kožom,…

odlučila sam napustiti karijeru zbog djece, odluka nije bila laka

Ima tome par dana da je na društvenim mrežama krenulo prepucavanje između „stay-at-home“ mama i mama koje rade. Da, namjerno koristim izraz prepucavanje, jer mi (mislim na žene) izgleda ne znamo raspravljati i argumentirano iznositi svoje mišljenje. Mi znamo napadati, vrijeđati i omalovažavati sve one mame (a i žene općenito) koje žive drugačije oko nas. Tako je zaposlenim mamama pun kufer mama koje „stoje doma i ništa ne rade, dok im novci padaju s neba“, a ovima koje stoje doma je pun kufer onih koje „samo zato što su zaposlene, misle da samim time vrijede više“. Pitam se ponekada gdje je nestalo razumijevanje i prihvaćanje tuđeg izbora. Nitko ne pita tu mamu koja je „samo“ doma, je li to njena želja ili možda ne može naći vrtić, možda ima dijete…

zaposleni vs. nezaposleni očevi: kome je teže?

(Negdje u paralelnom svemiru…) Dilema koja se ponavlja iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, i kod koje nema točnog ni krivog odgovora je: ostati kod kuće ili nastaviti raditi nakon dolaska djeteta u obitelj? Znamo da tatama nije lako izabrati, i znamo da svaki tata neizmjerno voli svoje dijete i trudi se u odgoju koliko god može, isto tako znamo da nije lako balansirati između obiteljskih, kućanskih i poslovnih obaveza. Mnogi očevi ne mogu sebi dozvoliti ovaj izbor, jer su prisiljeni, zbog financijske situacije, vratiti se na svoje radno mjesto. Oni koji, s druge strane, imaju mogućnost ostati s djetetom kući bar do njegove treće godine, često tvrde kako je njima teže nego zaposlenim očevima. Sve ima svoje prednosti i mane i ovim tekstom ćemo samo pokušati pomoći…

imam dijete s poteškoćama, no to ne znači da je moj život stao

L. je mama djeteta s poteškoćama, ipak mnogi je osuđuju što se trudi živjeti punim plućima. Ovo je njezina priča “Nezaposlena sam mama troje djece, od kojih jedno ima poteškoće u razvoju. Evo, nakon što sam natipkala ovu rečenicu očekivala sam od monitora nekakvu reakciju jer je to ono što inače dobijem od okoline, reakciju koja to nije. Onaj pogled koji govori više nego što ljudi zapravo žele pokazati. Onaj pogled koji mi kaže kako je puno njih nakon tih riječi upravo donijelo zaključak da me poznaju. Možda ne mene osobno, ali ono –  moju vrstu. Jer, očito postoji ta vrsta besposlenih mama koje po čitav dan ispijaju kave i lamentiraju o tome koliko im je život težak dok pritom troše novac koji im pada s neba. Ispada da monitor…

imate li vi svoje roditeljske faze?

Mama sam već četrdeset i dvije godine. Ne, nemam dijete tih godina, ali ako zbrojim dvadeset i šest kćerkinih godina i šesnaest sinovih, zapravo prolazim kao roditelj (ili kao roditelji) gore spomenutih godina. Imala sam tu „sreću“ da su imali grčiće, da su kod oboje nicali zubići, da nikada nisu spavali, da su bili tvrdoglavi mali magarčići, bacali su se po cesti, gledali da čim se okrenem naprave bar mali nered, nisu htjeli jesti pa su htjeli jesti, ugrabili svaku priliku da dobiju nešto slatko, obolijevali, kretali u vrtić, školu… Tko bi rekao?! Kao i gotovo sva djeca na zemaljskoj kugli. No unatoč svemu, nekako smo pronalazili zajednički rječnik. Ako me netko pita kako, ne znam. Možda zbog toga što sam rano rodila prvorođenicu i oduvijek je moja kraljica. Možda…

imaju li psihoterapeuti savršene živote? primjer iz majčinstva

Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne? Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj…

tri, dva, jedan, natjecanje za najbolju mamu započinje!

A samo je jedna ona najbolja. Ima li drugačije smisla cijelo natjecanje? Nemojte mi o tome kako smo sve dovoljno dobre, kako smo sve posebne na svoj način. Želim biti najbolja! Sve to želimo. Ne sviđa mi se ideja da je neka druga mama bolja mama svojoj Ani nego što sam ja svome Jakovu. To bi značilo da je moje dijete zakinuto i to od najodgovornije osobe  – mene. To bi značilo da nisam dobro obavila svoj ‘posao’. Sigurno sam u nečemu griješila, nad svojim najmilijim, svojim djetetom. Nedopustivo! Bilo bi dobro da smo uz mame i najbolje susjede, najbolje zaposlenice, najbolje supruge, najbolje sestre, najbolje vozačice, najbolje kuharice, najbolje dekoraterke, najbolje trenerice, doktorice, fizičarke, psihologinje i sve ono što u jedan dan obične mame stane. Može li dobre? Ajde,…

strah koji osjeća skoro svaki roditelj

Strah je uz tugu, sreću i ljutnju, prema psiholozima primarna ili bazična emocija. Kao dijete imamo razne strahove jer je nagon za samoobranom snažno izražen, a ne postoji životno iskustvo. Strah od odvajanja od roditelja, strah od mraka, grmljavine ili životinja, nepoznatih osoba i prostora, strah od likova iz bajki i mnogi drugi normalna su pojava kod djece jer se predodžba o stvarnosti stvara postupno pa tako i sposobnost prevladavanja strahova. Ono što je u ranom djetinjstvu predstavljao strah, u adolescenciji je to strah da ćeš biti neprihvaćen u društvu, ostati sam, bez društva ili partnera, a onda se u odrasloj dobi pojavljuju strahovi od gubitka voljenih osoba, gubitka posla koje nazivamo “normalnim” strahovima i čega bi se, prema mišljenju mnogih ljudi trebali bojati. Želim opisati svoj najveći strah koji…